Srbski tragovi po Rumuniji

Kada nas Srbe hoće da uvrijede kažu nam da smo Vlašine. Izgovore to onako baš sočno i punih usta. Vlašina je uvećanica (augmentativ) od riječi Vlah, a Vlah, tj. Vlasi je prastari zbirni naziv za ljude brda, gora i planina, koji su vjerovali da ih štiti bog Vls (Veles ili u Rasa Volos). Rasi su pravi naziv za Ruse. Veles je inače zaštitnik polja, pašnjaka, šuma, domaćih i divljih životinja i radi se o predhrišćanskom starosrbskom bogu prilično poznatom, da je čak i država Vels po njemu dobila ime.

Kada se sve ovo zna, Vlah uopšte nije pogrdna riječ, pošto označava čovjeka koji je sastavni dio prirode i ljubitelj životinja, vladar gorskih prostranstava. A Vlašina mu dođe isto to, samo deset puta više i jače. Dakle, ništa negativno i pogrdno.

Kao svaki Vlah, takoreći Vlašina, zainetresovao sam se za svoje porijeklo i porijeklo svoga naroda. I kao naručena pojavi se na TV Srbije vijest, da tamo kod njih imaju neki Vlasi koji nešto hoće i traže. Razdragan i osokoljen otkrićem, napunih pun rezervoar automobilu i put pod točkove. Kada sam stigao tamo doznah da Vlasi i nisu baš nekako brojni u Srbiji koliko su u Rumuniji. Elem, dospem goriva i pravac Rumunija.

Prvo što me je oduševilo bijaše natpis na tabli koja označava ovu državu. Isti je kao i moja Romanija sa koje krenuh na ovaj put neizvjesnosti i spoznaje. Ima tu nešto, Vlasi i Romanija vamo, Vlasi i Romania tamo. Nijesam krio ushićenje, dok sam iza sebe ostavljao Đerdap, kroz koji kažu da se onomad izlilo Panonsko more i da je to bio u stvari taj potop o kojem Biblija govori.

Vozim se ja tako kroz Severin, Krajovu, Slatinu, Trgovište i da ne znam da sam u Rumuniji pomislio sam da sam kod nas. A i imena ostalih mjesta nekako zanose na srbska imena. Jedino po čemu sam znao da nijesam kod nas nego u EU, je što uz put viđoh mnogo mladih prostitutki, uvijek u paru na skoro svakom odmorištu, a i nijesam vidio ni više zaprežnih kola, nego ovde u EU. Toliko ih nema ni kod nas. Zaista šarenolik i kontradiktoran krajolik i podneblje.

Rekoh sebi, kada sam se već dokopao EU hajde da vidim i taj Sinaj, nekako mi poznato zvuči to ime. I zaputim se put njega. I da vidim te Karpate preko kojih, tako nas uče, da smo mi Srbi došli na Balkan, a Rasi sa Balkana da su došli u Rasiju, koju pogrešno nazivamo Rusija.

Kada sam ih konstatovao onoliko gabaritne, shvatio sam da te Karpate u ono vrijeme niko nije mogao da pređe. Lakše je bilo da ih zaobiđe. A i sam naziv Karpati mi je sumnjivog porijekla. Zapadnjaci su često imali običaj da azbučno slovo „s“, tj „c“ čitaju kao „k“. Ovo gorje je u stvari pravog imena Sarbati („p“ i „b“ su slične zvučnosti i ljudi ih često mijenjaju). I gorje je dobilo ime po onima koji su to gorje naseljavali, dakle Sarbati, tj. Srbi. U stvari tačnije rečeno, tu se radi o Sarmatima, zapadna istoriografija voli da mrsi i unosi zabunu. Sve je to isto Karpati-Sarbati-Sarmati. Narod poznat po sarmi, našem narodnom jelu.

Da je ovo ovako kako tvrdim evo vam i neke fotografije šta je u stvari Romania bila dok Vatikan nije upetljao svoje prste, izmislio im novi jezik, novu naciju i sve novo. Jedino nijesu uspjeli u potpunosti zamijeniti crkveni obred, pravoslavni. Srbi su poznati kao žilav narod. Bar ovi koji se ne daju tako lako :-)

Evo na uvid recimo flaša mineralne vode, gdje se vide očigledne srbovštine, voda se zove bukovina, a na drugoj se vidi srbizam u rumunskom jeziku: izvor je izvorul.

Uz malo truda se može pročitati na ovoj časovničarskoj radnji da se radi o časovničaru. Zakovrnuli su i zamrsili, ali se može prepoznati korijen riječi.

Interesantan je i naziv jedne od stanica autobuske linije – livada, a nigdje hlada.

U Romaniji se mogu popiti razna pića čokolada, nešto što ne znam ni šta je i srbsko piće - sorbet.

A kada svratite u srbski restoran Serbula:

dočekati će vas uz stari srbski običaj, leb i sol:

Da ne prolazi sve divno krasno, u veselju i razbibrizi, potrudio se jedan simpatični kustos u Brašovu u crkvenom muzeju koji je na teško razumljivom američkom jeziku objašnjavao posjetiocima kako je neki Rus Ivan iz Ostroga mnogo pomogao njima u crkvi, jer je donio štampariju iz Ostroga i od tada počinje boljitak i nova era za Brašov.

Na moju konstataciju da se radi o našem Ostrogu i da je vjerovatnije da je taj pop Ivan bio Srbin, a ne Rus, kustos je zakovrnuo očima i počeo nas sve ubjeđivati kako je taj pop Rus, pa Rus, kako nema teoretske šanse da je Srbin, i osjetih između redova njegove tirade isto ono što sam osjećao kod Hrvata kada govore o svojoj istoriji, sve je nečije ili njihovo, ali nema govora da je išta srbsko, jer zaboga to se ne uklapa u model kojeg lansira zapadno carsto da su Srbi divlji narod, nepismen koji nema ništa svoje, sve su nam drugi donijeli i naučili nas svemu. Mi smo kao narod koji ne bi znao ni disati da nas tome nijesu naučili bjelosvjetski mudraci i treneri.

Lijepo kustosu kažem, naravno na svom samo meni razumljivom kanadskom jeziku: „'alo, ba, vodiču, nijesam jeo bunike, Ostrog je srbski manastir, stanujem blizu njega, znam o kojem se Ostrogu radi!“. No, međutim, vodić parla svoju priču. Naučili ga tako, a i jeste najbezbolnije ne upuštati se u diskusije sa posjetiocima, ima nas svakakvijeh, nego samo ponavljati naučeno.

I izvadi on iz malog mozga spasonosnu rečenicu sa kojom je mislio da će prevazići neugodnu situaciju. Kaže da na mnogim mjestima postoje gradovi sa istim imenom, pa tako u Ukrajini postoji Vinica, a ima i u Srbiji Vinica (Vinča), tako isto sigurno ima Ostrog i kod nas, a možda ima i u Ukrajini ili negdje drugo.

Nekako sam obuzdao svoje dinarske gene tipa „I“ i objasnio čovjeku kojem se ne može objasniti, da je Ostrog naš, srbski, da ima doduše ZaOstrog, koji je takođe naš i relativno je blizu, a osim toga slučajno znam da je Goražde imalo drugu štampariju na Humu (Balkan), odmah iz Cetinjske i da je pop Ivan zbog svega ovoga sigurno naš čovjek kao i Ostrog što je naš, a ne tamo nečiji, i svačiji.

Raziđoše se ostali posjetioci muzeja, došli ljudi na odmor, a ne da slušaju nabjeđivanje dvojice tvrdoglavih, od kojih je jedan u krivu, a drugi sam ja.

Kasnije kada su se svi razišli, prišao mi je dotični kustos koji je i sam bio zbunjen novostima koje je možda prvi put čuo, ali na jedan bolan način, pa je morao da provjeri svoje „znanje“ kod popa iz bisernice (tako Rumuni nazivaju crkve). Saopštio mi je da mu je pop potvrdio da se radi o Ostrogu iz Jugoslavije (izgleda da do čovjeka još nije stigla informacija da su razvalili tu državu), i da nije samo taj pop Ivan donio napredak u Brašov, nego je bio još jedan koji nije samo unaprijedio štampariju, nego cjelokupni život u gradu, ali na žalost nijesam zapamtio ime tog popa.

Svi koje put nanese u Brašov u crkveni muzej, neka priupitaju o kojem se to popu radi, te mi javi da to ubacim u ovaj tekst.

Još jedno iznenađenje me je čekalo u Sinaji. Prvo sam naziv ovog grada koje mi govori da je možda pravo ime Sinjaja, što je starosrbska riječ za plavu boju. Jadran smo prije zvali Sinje more. Sinaju je osnovao, a ko bi drugi nego Srbin Kantakuzen. Svima se već odavno prodaje priča da su Kantakuzeni ko zna čiji više ne plemići, ali Srbi ne mogu biti ni teoretski. A vi sami recite koji to roditelji svojoj djeci daju ime Mihajlo i Srbko, a da nijesu Srbi.

A na slijedećoj slici se može vidjeti ta bukureštanska biblija i uočiti da se radi o azbučnom pismu, dakle „Rumuni“ dok im nije nametnut „rumunski“ jezik tek u novijoj istoriji, su očigledno pisali azbuku i govorili starsrbski.

Da nije samo slučaj sa ovom Biblijom, pogledajtei ostale „rumunske“ knjige: zbornik, molitvelnik ili makrobiotiku od Pavla Vasića kojem su rumunizovali ime i prezime, da se Vlasi ne dosjete.

Na spisku ispod imate čiste „rumunske“ riječi: pravila se, molitvelnik, slava, kalina itd

Interesantna je i priča iz dvorca „Bran“. Na upit vodiču Rumunu šta na rumunskom znači ime ovog dvorca, rekao je da ne znači ništa, to je samo ime za dvorac, i da mnoga imena i ne znače ništa, jednostavno su samo imena.

Morao sam ga momentalno sahraniti na licu mjesta, sam je to tražio svojom preslobodnom i prepaušalnom tvrdnjom. Na novozelandskom jeziku, ja sam poliglota, znam dosta jezika, pored ovijeh naših srbolikih, poznavalac sam i mnogih engleskolikih jezika, sam mu rekao da riječ „Bran“ znači „defence“. Sasvim je logično je da se dvorac naziva bran(a), jer je i napravljen da se neko brani.

Kažu da je u taj dvorac Bran dolazio i grof Drakula, ali nema dokaza. Drakulići i Drekalovići su stara srbska porodica iz Hercegovine. Tako da više nikome ne vjerujem kada tvrdi da Vlado Drakulić nije Srbin. I nadimak i drugo prezime Vladi je Cepeš, a i to je od srbske riječi „cepati“ (cijepati).

Na slici se vidi krst ispred dvorca i azbučno pismo.

a na narednoj slici se vidi i naziv tvrđave. A što je tvrđava tvrđa, to se lakše brani.

Na štitu je i nezaobilazni ljiljan, simbol na mnogim srbskim grbovima i zastavama, pa čak i ovoj najnovijoj zastavi Srbije. Jedan moj jaran što ima dioptriju, a neće da nosi naočale, kaže da mu to liči na oguljenu bananu.

I za kraj ovog obimnog prikaza, koji je za mnoge šokantan, ali nijesam htio stavljati u naslov „šokantno“, evo detalja iz jedne njemačke crkve, gdje su se kustosi znojili objašnjavajući da ovo nije masonski simbol.

Nema stvari na sviejtu gdje nijesu upetljani Srbi ili masoni. A možda i radimo zajedno, samo nisjemo toga svjesni. Ne ljubimo se džaba i jedni i drugi tri puta i oslovljavamo se sa „brate“

Dok se ne javi neki stručnjak za rumunski jezik, neka za kraj ostane podatak to da na rumunskom srbovanje (serbarile) označava praznovanje, slavljenje. Jer samo Srbi imaju slave i po tome su u svijetu poznati.

Duško Bošković, 18.3.7524.(2016.)godine