субота, 5. октобар 2019.

VOJVODINU SAČUVALI U SRBIJI: Dan kada su demonstranti jogurtom gađali govornike autonomaške vlasti (FOTO)



Najmasovniji politički događaj posle prisajedinjenja Vojvodine Kraljevini Srbiji 1918. godine

 Mihalj Kertes bio je jedan od vođa protesta  Foto arhiva Politika,Borba ,Dnevnik
Mihalj Kertes bio je jedan od vođa protesta Foto arhiva Politika,Borba ,Dnevnik



NAJMASOVNIJI politički događaj posle prisajedinjenja Vojvodine Kraljevini Srbiji 1918. godine, dogodio se u Novom Sadu na današnji dan, 5. oktobar pre 31 godinu i u istoriji je zabeležen kao "jogurt revolucija".
Antibirokratska revolucija, odnosno "dešavanje naroda", označava period srpske istorije koji je otpočeo Osmom sednicom CK SKS 1987. kada se Slobodan Milošević vinuo u vrh političkog života Srbije, a leto i jesen naredne godine obeleženi su serijom mitinga širom Srbije. Tog 5. oktobra 1988, posle upornih demonstracija, oko stotinu hiljada ljudi iz cele Vojvodine pred Banskom palatom, sedištem pokrajinske vlasti, kompletno rukovodstvo Pokrajinskog komiteta, predvođeno predsednikom Milanom Šogorovim, poraženo i slomljeno, podnelo je ostavke.


Beli mermerni zidovi Banovine, arhitektonskog bisera Dragiše Brašovana iz 1939. godine, bili su još belji jer su demonstranti jogurtom gađali govornike autonomaške vlasti. Da ne beše "jogurt revolucije", da je na snazi ostao Ustav iz 1974. godine, da li bi Vojvodini i danas Srbija bila kuća?

- Značaj jogurt revolucije, danas, 31 godinu posle tih događaja, ogroman je - kaže, za "Novosti", dr Jovo Radoš (71), koji je uz Mihalja Kertesa predvodio grupu protestanata iz Bačke Palanke do Novog Sada, a potom vodio pregovore sa Šogorovim i saradnicima. - Tada smo pokrajine Vojvodinu i KiM vratili u ustavni poredak Srbije. Mirnim putem, uz prolivanje jogurta, koji je kao okrepljenje demonstrantima poslala novosadska mlekara, ali ne sukobima i mecima. Da nije bilo tog 5. oktobra, verovatno Vojvodina ne bi danas bila u sastavu Srbije.
Radoš je tog jutra 5. oktobra, kao izvršni sekretar OK "Bačka Palanka" krenuo pešice sa grupom od nekoliko hiljada meštana za Novi Sad. S njima su bili i Kertes i Pankov, koje je prethodnih dana Pokrajinski komitet disciplinski kaznio jer su u Bačkoj Palanci održali miting sa kojeg su uputili podršku Srbima na KiM. Prvih 15 kilometara do Čelareva, Bačkopalančani su pešačili, a preostala 42 kilometra vozili su se do Novog Sada.
Dr Jovo Radoš

Počevši od osam sati ujutru, trajao je miting na platou novosadskog "Spensa", a oko 14 sati velika masa sveta uputila se u centar grada, pred Banovinu u kojoj su bili predstavnici tadašnje vlasti. Među odabranim pregovaračima "u ime naroda" bio je i Radoš, tada predsednik Karate saveza Jugoslavije.


- Čim sam ušao u zgradu, Živan Berisavljević, član Predsedništva PKSKV, koji je bio perjanica autonomaštva u Vojvodini, zapretio mi je da ću snositi teške posledice. Međutim, ja sam pred televizijskim kamerama rekao da moraju da daju ostavku jer je jasno da ih narod neće. Posle, kako je bilo sve očiglednije da oni moraju da se povuku, Berisavljević je počeo da me oslovljava sa "vi" - priseća se Radoš.
"Novosti" od 7. 10. 1988.

Šogorov i saradnici potom su držali duge sastanke u banovinskim kancelarijama do prvih jutarnjih sati 6. oktobra, kada je u 1 sat i 12 minuta pred okupljenu masu izašao Radoš i objavio da je pokrajinsko rukovodstvo odlučilo da podnese ostavke. Šogorov je pokušao da se obrati okupljenoj masi ljudi, ali su mu oni okrenuli leđa. Potpuni slom autonomaške politike protestanti su ispratili pesmom "Oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela".
Demonstranti su sa zida palate skinuli i razbili tablu na kojoj je pisalo "Ulica 28. februara 1974", kojim je svojevremeno bio obeležen Ustav iz 1974. Kasnije je simbolično postavljena tabla sa natpisom "6. oktobar 1988".
Pričalo se da je slomljeni Šogorov potom seo u automobil i odjurio kod predsednika SK Srbije Slobodana Miloševića da ga nagovori da dođe u Novi Sad i zaustavi protestante "jer oni nas ne slušaju, gađaju nas jogurtom". Milošević mu je, navodno, odgovorio da oni samo podnesu ostavke, a on će posle doći.

Policija zaustavlja demonstrante ispred Banske palate

Padom pokrajinskog rukovodstva nije zaustavljen fenomen događanja naroda. U proleće 1989. na AP Kosovo i Metohija smenjeno je političko rukovodstvo na čelu sa Azemom Vlasijem i Kaćušom Jašari, koji su propagirali političku nezavisnost Prištine u odnosu na Beograd. Na čelo južne pokrajine izabran je Rahman Morina. Pao je i Ustav iz 1974. godine, koji je Srbiju doveo u besmislenu situaciju da nema nikakve ingerencije nad svojim pokrajinama. Nad svojim severom i jugom.
Građani su u Novi Sad dolazili sa svih strana

SVETI SAVA NA TRANSPARENTU
DR Nebojša Kuzmanović bio je student u vreme "jogurt revolucije" i sa kolegama se priključio demonstracijama. Nosili su transparent "Sveti Savo, ti pomozi da živimo svi u slozi".
- Osećam i radost i ponos što sam bio učesnik događaja, mada tada nisam bio potpuno svestan značaja svega toga. Ta pobuna koja se tada desila, dovela je do toga da se posle biraju legitimni organi vlasti i da Vojvodina ostane sastavni deo Srrbije - kaže Kuzmanović.
Sto hiljada demonstranata ispred Spensa


ZAUSTAVLjEN RASPAD
MADA je od "jogurt revolucije" protekla 31 godina, izuzev knjige dr Jove Radoša i saradnika "Mitinzi u Vojvodini 1988", naši istoričari nisu dosad objavili zapažene studije o ovom događaju. Istoričar Petar Đurđev, koji je bio desetogodišnjak u vreme "događanja naroda", kaže da je defakto zahvaljujući toj revoluciji bio zaustavljen dalje rastakanje Republike Srbije,odnosno njen neravnopravan položaj u odnosu na ostale republike u složenoj jugoslovenskoj federaciji.

среда, 2. октобар 2019.

ТУРСKИ ДОKУМЕНТ ИЗ 1455. ГОДИНЕ: Ево колико је на Kосову било Срба, а колико Албанаца!



Дефтер за Вукову област, званични документ Османског царства из 1455. године, чији оригинал се налази у Историјском архиву у Истанбулу показује да средином 15. века на простору Косова и Метохије није било Албанаца.


Прецизније, на целом простору између Проклетија и Копаоника било је само 46 албанских породица. То је званични резултат пописа становништва који је извршила турска власт, а који је, као јединствен документ, сачуван до данашњих дана. Овај документ показује и сав бесмисао тврдњи званичника из Приштине да су Албанци, као староседеоци, чак учествовали и у Боју на Косову, на страни кнеза Лазара Хребељановића, а да јунак који је убио турског цара Мурата, у традицији познат као Милош Обилић, није био Србин него Албанац.

Јер, ако је 1455. године у српској покрајини било само 46 албанских породица, намеће се закључак да их 1389. године, када су српски витезови на Газиместану дочекали и потукли турску војску, дакле 66 година пре пописа, тамо није ни било. На почетку „Дефтера за Вукову област“ пише да је он сачињен 1455. године у „земљи Бранковића“. Што је доказ да су и шест деценија пошто су окупирали Косово, а Вука Бранковића одвели у тамницу у Цариград, где је и умро, Турци ту територију називали по његовом имену. Османлијски пописивачи су забележили да на КиМ постоји 480 насеља, са 12.985 кућа.


У тим кућама живело је укупно 14.087 носилаца домаћинстава, од чега су 13.696 били одрасли мушкарци, а 480 жене удовице чији су мужеви и други одрасли мушки укућани погинули у сталним ратним сукобима. Највише кућа — 12.840 — припадало је Србима православцима, 75 Власима, 46 Албанцима, 17 Бугарима, пет Грцима, док је по једна кућа припадала Јеврејима и римокатолицима.

Срби су живели и били већина становништва у свих 480 насеља између Проклетија и Шар планине на југу и падина Копаоника на северу. Влашка домаћинства, њих 75, била су присутна у 34, док је присуство Албанаца забележено у свега 23 села. Када се погледа укупан број албанских домаћинстава, испада да су у та 23 села у просеку живела по два албанска домаћинства. Седамнаест бугарских домаћинстава било је „распоређено“ у десет села. Пет грчких домаћинстава живело је у Лаушу и Вучитрну, у којем је евидентирано присуство по једне јеврејске и римокатоличке породице.


Од презимена која су пописивачи записали, 95,88 била су српског порекла, 1,98 романског, 1,56 одсто неутврђеног, 0,26 одсто албанског и 0,25 одсто грчког порекла.
Забележено је да неки одрасли мушкарци немају своје куће, и они су евидентирани као „сиромаси“. Осим имена насеља, која су сва српска, Турци су бележили и називе осталих топонима. У документу који има 480 страна нема ниједног назива насеља, брда, реке или планине са албанским именом.
„Дефтер за Вукову област“ је величине 30 x 12 центиметара, увезан је у кожни повез и представља једну целину без икаквих интерполација. Обухвата 240 фолија, односно 480 страница. Писан је на белом папиру црним мастилом, и то веома лепим рукописом.
У дефтеру су записана и имена тадашњих становника Косова Поља и околних крајева. Најпопуларнија мушка имена на КиМ 1455. године су била Радислав, Богдан, Радица, Стјепан и Никола, затим Рајко, Милош, Радослав, Богоје, Дорослав, Богдан, Прибоје и Милован, док су женска била Оливера, Радислава, Стојислава, Јелена, Станислава, Владислава и Вукосава.
За пет векова турске окупације, ситуација се драматично променила. Османлијски окупатор је сталним терором подстрекивао прелазак српског становништва на ислам и његово арбанашење, а у последња два века насељавање Албанаца из Албаније. Ипак, најдраматичније промене структуре становништва догодиле су се у двадесетом веку. У Другом светском рату, бежећи од шиптарског терора, око 200.000 Срба побегло је у „ужу“ Србију. После рата, комунистичка власт је већини њих забранила повратак у завичај.
Процес свођења Срба на апсолутну мањину завршен је 1999. године, после агресије варвара из НАТО-а, када је јужна српска покрајина предата на управу том злочиначком војном савезу и мисији УН. За само неколико месеци више од 200.000 Срба из Приштине и других делова КиМ протерано је у тзв. ужу Србију.
Према последњем попису становништва на територији АП Косово и Метохија, који је спроведен почетком априла 2011. године, тамо је живело 1,7 милиона људи. Овај број углавном обухвата Албанце, пошто попис није спроведен у четири општине на северу покрајине, а и највећи део Срба јужно од Ибра га је бојкотовао.


У бирачким списковима Републике Србије води се око 116.000 становника Косова и Метохије српске националности који имају право гласа. У овај број је урачунато и око 9.000 Горанаца, који су примили ислам, али сматрају да припадају српском етничком стаблу.
И северна Албанија без Албанаца
Да Албанаца није било не само на Косову и Метохији но ни у северној Албанији сведочи и Дечанска хрисовуља из 1330. године, која садржи детаљан списак домаћинстава која су пописана у Метохији и данашњој северној Албанији, на метоху манастира Високи Дечани.
Из хрисовуље сазнајемо на манастирској земљи с обе стране Проклетија има 89 села, 86 српских и три албанска. Од 2.166 земљорадничких газдинстава и 2.666 сточарских само су 44 била албанска.
izvor nacionalist

Srpska bitka o kojoj se ne uči u školama: Vojnici koji su pretrčali 32 km pod punom ratnom opremom za 5 sati na kraju su PESMOM savladali brojnijeg protivnika



U jesen 1914. Austrougarska pred pobedom nad Srbijom, povijaju se izmučene snage naše Kraljevine, na koju je neprijatelj nagrnuo iz pravca Bosne. Cerska pobeda je već zaboravljena, na Drini se u međuvremenu iskrvarilo, na Mačkovom kamenu izginulo, municije sve manje, a odeća postala rite.
Za to vreme, oskudne snage čuvaju, za svaki slučaj, predeo istočno od Beograda, da se slučajno ne desi neki pokušaj „iza leđa“, preko Dunava. Uglavnom su za to bili zaduženi trećepozivci, ljudi od 38 do 45 godina. Oni nemaju, kao udarna snaga srpske vojske (prvi poziv: 21 – 31 godina starosti) nove puške u koje možete staviti pet metaka. Nemaju ni opremu. Ni uniformu. U svojoj običnoj odeći, koju i inače nose (mi to sad zovemo nošnja), pošli od svojih kuća. Neki od njih su već i dede, jer se u to doba rano stupalo u brak. Imaju stare Berdanke, puške u koje svaki put kada opale, moraju da ubace nov metak, repetiraju, pa iznova. Brzometke, sa pet metaka, bile su rezervisane za prvi, i skoro ceo drugi poziv. Neprijatelj je isključivo koristio takve.

Nije bilo mnogo tih trepozivaca koji su brinuli o tome da okupator slučajno ne krene preko Dunava na Smederevo. A baš na Mitrovdan, 27. oktobra po starom, odnosno 9. novembra po novom kalendaru, to se desilo. U tri sata noću, vezanim čamcima Austrougari su neprimetno prešli veliku reku i udarili na položaje trećepozivaca. Baš tu, kod samog Smedereva.
Bilo ih je triput više. Imali su bolje naoružanje. Brzometka do brzometke. Imali su više topova, avione za izviđanje, čak i reflektore za noćno osmatranje. I, imali su faktor iznenađenja – jer je cela Srbija brinula šta se dešava tamo, negde kod Kolubare…
Taj napad nije bio tek onako, reda radi, „rat je, pa da probamo“. Bio je to pokušaj proboja koji bi omogućio Austrougarima da, kada se osigura desna obala Dunava kod Smedereva, tu dovedu još jače snage, pa da daljim probojem, s leđa, udare na glavninu srpske vojske koja je, onako izmorena i izmučena vodila bitke u zapadnim krajevima otadžbine.



Trećepozivci su, tu kod Smedereva, na Mitrovdan, padali, borili se, napadali i odstupali. U borbama prsa u prsa koristili su kundake. Nije bilo bajoneta za njihove stare puške. A plavih, austrougarskih uniformi, na našoj obali bivalo je sve više i više kako se zora približavala.
Kada je osvajač došao do jednog šanca, Karađorđevog šanca kako je bio nazivan, upućen je poziv za pomoć. Samo, ko da dođe u pomoć, kada je skoro celokupna vojska tamo negde, desetinama kilometara dalje, okrenuta neprijatelju koji navire preko Drine, nezaustavljivo? A i ko od drugih „graničara“ da dođe, da ostavi svoja mesta nezaštićena?


Poziv je stigao u jedno mestašce Petka, udaljeno 32 kilometra. Tamo su na obuci, pod komandom jednog leskovačkog majora, bili momci iz tek oslobođenih krajeva tokom 1912. i 1913. Bili su iz krajeva tek oslobođenih od Turaka. Uglavnom su rodom bili iz okoline Preševa i iz vardarske Makedonije. Samo, kada je stigao poziv za pomoć, taj bataljon od hiljadu ljudi nije bio na jednom mestu – polovina (dve čete) bila je izdvojena zbog vežbi, pa je onaj leskovački major okupio dve preostale čete, oko 500 mladih vojnika i poveo ih u – ovu priču.



Bilo je sedam ujutru kada su pošli. Nešto pre jedan sat popodne stigli su na mesto bitke. Trčali su 32 kilometra, bez prestanka. Svako od njih je nosio po mauzerku, pušku od četiri kilograma, municiju, koja je oko kilogram i 300 grama teška ako se nosi stotinu metaka, i prateću opremu. Trčali su – da bi pomogli braći. Kada su stigli, stanje je bilo užasno. Oko sedam hiljada Austougara već se prebacilo na srpsku stranu. Iako su Srbi svojom smatrali i onu drugu obalu, i mnogo kilometara iza nje. Ali, taj Dunav, granica u ono vreme, više nije bio granica koja razdvaja dve vojske. Okupatorska je prešla, sada već u broju dvostruko većem od branilaca, a stalno su pristizale nove plave uniforme preko velike vode. Iz minuta u minut sve više njih. Opremljenijih. Svežijih.


Potpukovnik Svetomir Cvijović, komandant Smederevskog odseka, uzalud je tražio pojačanja, govoreći da su tri austrougarske baterije sa po četiri moderna topa ućutkala jednu starinsku bateriju srpskih, te da sada neometano prebacuju vojnike i sa dva parobroda. Uzalud apeli da se nekako, nečim pomogne, jer neprijatelj ima i mitraljeze, a sada jedini i topovsku paljbu. Sve što je stiglo od pomoćnika načelnika Štaba vrhovne komande, Živojina Mišića, bilo je da se neprijatelj, kako se zna i ume, mora prebaciti nazad preko Dunava.

U razgovoru sa onim tek pristiglim leskovačkim majorom, čiji su „vardarci“ pretrčali 32 kilometra za pet sati, i to u punoj ratnoj opremi, potpukovnik Cvijović odlučuje da se malobrojnije srpske snage više ne posvećuju samo odbrani, već da se probaju i protivnapadi. Kada i gde je to moguće. Ako je uopšte moguće.
Major, iako su mu ljudi jedva disali posle napora, iznosi predlog. I, taj mali štab, pomalo zatečen, predlog usvaja.
Oficir koji je predvodio „vardarce“ ode do svojih, pozove najgrlatije pevače da istupe napred i reče im da će pevati jednu tada svima znanu pesmu, ali da promene pretposlednji stih. Umesto da pevaju „već u duši Srbadije“, da se otpeva „u srcu Šumadije“, kako bi se ohrabrili Šumadinci koji su od noćnih sati odolevali, ali i ginuli pred naletom brojnijeg neprijatelja.
I, usred mitraljeske vatre Austrougara, poče pesma. Ne iz grla, već iz srca:


„Gde je srpska Vojvodina?
Da l’ u Bačkoj il Banatu,
Il’ u Sremu, staroj slavi?
Nit’ u Sremu, nit’ Banatu,
Već u srcu Šumadije,
Evo glave, ne dam Vojvodine!“.


Austrijanci zaćutaše. Prestali i da pucaju i da pričaju i da komanduju. Leskovački major, koji je sa vojnicima pevao gledajući ka plavim uniformama, okrenu se tada ka mladićima koje je pre pet sati poveo sa 32 kilometra udaljenog mesta i reče im gromkim glasom:
„Došao je trenutak, braćo, da vratimo krv Šumadincima, koji su nas oslobodili od Turaka posle petovekovnog ropstva! Hoćemo li?“
„Hoćemo!“, zagrmeše kao jedan.
„E onda…“, okrenu se leskovački major, pa potrča: „Juriš! Uraaaa!“.
Za njim su potrčali i ostali mladići, „Vardarci“.
Za njima i trećepozivci.
Sve se pretvorilo u jedno čudesno, zastrašujuće „Uraaaaaaa!!!“
Usledila je bitka na obali, malobrojnijih sa bolje opremljenim. Klinaca i staraca sa profesionalcima. Dece i deda sa okupatorom. Bombama i kundacima na brzometke.
I, uz stotinu poginulih, Srbi su oko dve hiljade neprijatelja zarobili, oko četiri hiljade proterali, a oko hiljadu ubili u jurišu kakav se ne pamti. I danas, ako prođete putem za Udovicu, znajte da u deset velikih grobnica, uredno sahranjeno, leži po stotinu okupatorskih vojnika. Kao podsetnik, i više od stotinu godina kasnije, šta se desi kada se sila sudari sa ljubavlju. A ova ljubav je sprečila udar s leđa i omogućila da se, na drugoj strani otadžbine, izvede čuveni manevar kojim je Kolubarska bitka postala jedna od najsjajnijih stranica naše vojne istorije.
Kada se nestvaran događaj pokraj Smedereva okončao, onaj oficir se vratio kod pretpostavljenih u improvizovanom štabu, onih koji su i uputili poziv u pomoć, pa uputio njima – izvinjenje: „Oprostite. Rekao sam vam da ćemo za pola sata sve završiti. Izbili smo na Dunav za 17 minuta“.
Tako to, valjda i ide kada se ne trči, nego kada se leti u slobodu.
(Leskovački major o kome je reč zvao se Jovan Naumović. Prethodne dve godine je vodio jedan drugi bataljon, Drugog pešadijskog puka „Knjaz Mihailo“ – Gvodenog puka).
Preuzeto sa www.gvozdenipuk.rs

Srpske reči u engleskom jeziku u slici i sa linkovima


Srpske reči i njihovo zaboravljeno poreklo

Nedavno je izašao članak sa temom Srbizmi u engleskom jeziku. Naišao je, kako vidim na priličan odziv i interesovanje. Naravno, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Nenad Tomović je uradio odličnu analizu i tu zaista ne nameravam ništa da dodam.
Ono što bih ja ovde istakla je sledeće:
– svi koji se bave lingvistikom, vrlo dobro znaju da postoje razne lingvističke škole, koje su dominantne, pa onda višu nisu, nastaju nove teorije, itd. Bez obzira na to postoji nešto, što se naziva sinhroni i dijahroni plan u lingvističkim istraživanjima. Sinhronija se bavi isključivo jednovremenim prikazom jezika, u sadašnjem vremenu; dijahronija se bavi istorijom jezika i grupa jezika i kakve su se strukturalne promene dogodile. Citirani članak je besprekorna analiza, urađena sa aspekta sinhrone analize.
Ali, ako bi malo krenuli na drugu stranu i pogledali šta ima da kaže dijahrona lingvistika, onda situacija ne bi bila baš tako od jednostavna.

Srpske reči u engleskom jeziku

Ja sam odabrala 10 reči. Kako?
Najpre moramo da suzimo izbor reči na pojmove, koji su bili poznati našim precima pre nekoliko hiljada godina. Znači, ni  fotelja, televizor ni paprika ne doalze u obzir.


Dalje, da bi to bilo sve transparentno i da ne bude da je to tako zato što ja to tako kažem, uzela sam ono što mogu da linkujem i što postoji na netu.
Izbor je u ovom slučaju pao na englesko – indoevropski online rečnik , koji se bazira na proto-indoveropskom rečniku, autor Fernando López-Menchero. Naravno, svi ovi pojmovi se mogu proveriti u bilo kom etimološkom rečniku, koji pokriva ovu oblast.
Nemaju sve navedene reči direktno poreklo od indoevropskih odrednica, ali zaista govore mnoge o drevnosti i uticaju našeg jezika.
A odabrane reči su sledeće:
1. voda – water – wodā
2. stena, kamen – stone – akmōn
3. orao – eagle – éroros
4. jesen – autumn – osēn
5. sneg – snow – sneighs
6. miš – mouse – mūs
7. ovca – sheep – owis
8. dubok – deep – dhubús
9. čekić, malj – hammer – matlāmoltlom
10. krov ( u smislu zaštite, sklonište) – shelter – krowos


Da dodam samo još i ovo – potpuno sam svesna da nema fonteskih, morfemskih i ostalih lingvističkih analaza, ali to nije ni cilj ovoga teksta. Na internetu ima mesta za sve, pa bi zaista bili dobrodošli i tekstovi drugih stručnjaka i profesora sa Filološkog fakulteta (ponekad umeju da se ponašaju pomalo sektaški – lično iskustvo). Jezik je naš zajednički i ne postoji samo zbog nečijih naučnih radova, zar ne 🙂 ?

недеља, 29. септембар 2019.

Znamo za spomenik Neznanom junaku, a nekada je tu bio SREDNJOVEKOVNI GRAD! Evo i kako je AVALA dobila ime! (FOTO/VIDEO)



žrnov

Nekada se na mestu gde danas ponosno stoji spomenik Neznanom junaku na Avali čvrsto uzdizao srednjovekovni grad-tvrđava Žrnov ili Žrnovan.
Arheolozi tvrde da je Žrnov, grad na najvišem vrhu Avale, bio jedno od šest najvažnijih utvrđenja Srbije, kao i da je zlatno doba imao u vreme Srpske despotovine, a da je podignut na zahtev despota Stefana Lazarevića.


Navodno je izgrađen na temeljima stare rimske osmatračnice, a ime je dobio po žrvnju koji je služio za meljenje rude nalažene u podnožju brda.
Posle smrti Janoša Hunjadija i Đurđa Smederevca 1456. godine Osmanlije ponovo kreću na Srbiju i 1458. godine zauzimaju Žrnov u pokušaju da osvoje Beograd što im ne polazi za rukom. Sa padom Beograda 1521.godine Žrnov počinje da gubi svoj strateški značaj.
Pod Turcima dobija ime "Havala" što znači smetnja, prepreka, pa odatle i naziv jedine beogradske planine Avala.
Avala je za Osmanlije predstavljala "pravu razbojničku kulu, olovom pokrivenu sa koje su gospodarili beogradskom okolinom, koju behu gotovo opustošili".
Vremenom, utvrđenje gubi bilo kakav strateški značaj, i negde od XVIII prepušteno je zubu vremena.
žrnov
Foto:YotubePrintscreen/Nenad Kostadinovic
Premda neprocenjiv za srpsku istoriju, kralj Aleksandar je rešio da minira ostatke grada kako bi se podigao kompleks spomenika Neznanom junaku po nacrtu čuvenog vajara Ivana Meštrovića.
Kralj je Meštrovićeva izuzetno cenio, te je njemu bila prepuštena ne samo gradnja nekoliko kapitalnih spomenika koji su ukrasili ondašnji Beograd, ali i predratnu Kraljevinu Jugoslaviju.
Osnove kompleksa svečano su otvorene na Vidovdan 1934. godine, a čitav je završen tačno četiri godine kasnije, što kralj Aleksandar nije ni doživeo, stradavši u atentau u Marselju.

ČUDO KOD LESKOVCA: Arheolozi našli NASELJE STARO 7.500 godina! (VIDEO)


čuka

Posle druge faze istraživanja u dolini Svinjaričke reke stručnjaci su zaključili da mnogobrojni arheološki ostaci ukazuju "na konstantno naseljavanje rečne terese od strane praistorijskih i protoistorijskih zajednica".
Rezultati ovogodišnjih istraživanja pokazali su da je ovaj prostor, u neposrednoj blizini kasnoantičkog lokaliteta Caričin grad, bio naseljen u doba srednjeg neolita, poznog neolita, kao i tokom srednjeg i poznog bronzanog i starijeg gvozdenog doba, odnosno u periodu od šestog do prvog milenijuma pre nove ere.
Istraživanja su obavljana u okviru dve arheološke sonde u kojima je ukupno istraženo 180 kvadratnih metara. Najstariji do sada otkriveni ostaci mogu se datirati u šesti milenijum pre nove ere, a radi se o artefaktima tipičnim za starčevačku kulturu. Istraživački horizont stanovanja, površine oko 36 metara kvadratnih, sadrži ne samo veliki broj alatki, ulomaka keramike i fragmenata figurina, već i moguće ostatke podnice peći.
Istraživači ukazuju na to da otkriveni sloj ruševine, koji se sastoji od malobrojnih ostataka arhitektonskih elemenata koji su intenzivno goreli, ukazuju na građenje u tehnici pletira i lepa koji prekriva različite keramičke posude, alate i druge nalaze.
- Buduće analize organskih ostataka sa zidova posuda pokazaće da li se njihov originalni sadržaj očuvao i nakon 7.500 godina. U mlađim slojevima otkriveni su ostaci ugla kuće i ulomci keramike koji se preliminarno mogu datovati u drugi milenijum pre nove ere, odnosno u srednje ili pozno bronzano doba. Rečna terasa na kojoj leži lokalitet bila je naseljena i tokom starijeg gvozdenog doba odnosno tokom prvog milenijuma pre nove ere - ističe Barbara Horejš, direktorka Instituta za orijentalnu i evropsku arheologiju (OREO) iz Beča.


Na ovu činjenicu ukazuju ostaci jama, arhitekture i ulomci keramike pronađeni na lokalitetu. Stručnjaci dodaju da se najmlađi arheološki ostaci mogu dovesti u vezu sa susednim lokalitetom Caričin grad odnosno sa poznoantičkim i vizantijskim periodom.
Oni ističu da su rezultati ovogodišnje kampanje, sprovedene od sredine prošlog do sredine ovog meseca, ispunili njihova ambiciozna očekivanja i da su pružili solidnu osnovu za dalja istraživanja i podrobnije analize otkrivenih ostataka. Kako je najavljeno, istraživanja koja se planiraju za narednu godinu treba da daju detaljnije podatke i dublji uvid u prošlost ovog regiona koji je bio naseljen ranim poljoprivrednim zajednicama u oblasti Puste reke, pre oko 8.000 godina.
Arheološka iskopavanja u leskovačkom kraju deo su šireg konteksta istraživanja puta neolitizacije Evrope. Stručnjaci se bave proučavanjem pojave zemljoradnje i tog načina života koji se širio sa Bliskog istoka ka jugu Evrope i dalje ka severu kontinenta.
Projekat, čiji je fokus prvobitno naseljavanje Leskovačke kotline u neolitskom periodu, počeo je pre dve godine pretragom terena kada je i otkriven lokalitet Svinjarička čuka gde su prošle i ove godine sprovedena jednomesečna istraživanja.
Iskopavanja se obavljaju u okviru saradnje stručnjaka iz Austrije, Arheološkog instituta iz Beograda i leskovačkog Narodnog muzeja. Projekat je finansiran od Austrijskog istraživačkog fonda. Realizuje ga austrijsko-srpski tim eksperata i studenata iz više evropskih zemalja. Trajaće još dve godine.