SAMO JEDNO OD IMENA ZA SRBE - Sve što niste znali o jeziku Ilira!

Do sada smo u nekoliko navrata pisali o Ilirima, pokušavajući da vam dokažemo da su oni Srbi koje su Grci i Rimljani tako zvali. Međutim, o jednom aspektu do sada nismo pisali - o jeziku Ilira.

I u ovom članku uspostavićemo vezu između Ilira i Trebinja.

Zašto je ovo važna tema? I danas se smatra da su svi koji govore istim jezikom isti narod. Nacija je jezik. Jezik je osnovni činilac identiteta jednog naroda. Tako i Srbi moraju da imaju svijest o značaju svog jezika i pisma, o poštovanju i borbi za očuvanje jezičkog blaga.

Da biste shvatili značaj ove teme citiraćemo poruku Stefana Nemanje upućene na samrtnoj postelji sinu Rastku, Svetom Savi:

"Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša... Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te tuđinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je riječi pokrao i svojih naturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod... Zato je čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Poslije izgubljene bitke i izgubljenih ratova sotaje narod. Poslije gubljenja jezika nema ni naroda... Carevi se mijenjaju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i narod kad tad vratiti svojoj jezičkoj matici, svome matičnom narodu".

Da se vratimo na Ilire.

Ilirski jezik zvanična srpska istorijska nauka, a po Bečko-berlinskoj školi, svrstava u indoevropske neslovenske jezike. Malo šta je ostalo iz tog perioda. Prije svega, zbog toga jer su Rimljani, a kasnije i Rimokatolička crkva sa pažnjom uništavali sve dokaze o narodima koje su porobili. Ipak, zna se za nekoliko zapisa.

O prvom zapisu koji ćemo pomenuti govorio je profesor Radivoje Pešić. On kaže: "Đakomo Grimaldi je 1617. g. u svom katalogu pod brojem 52, zapisao ikonu apostola Petra i Pavla koja je datovana na vrijeme prvih vijekova hrišćanstva, a koja se do četvrtog vijeka nalazila u jednom od oltara crkve Svetog Petra u Rimu, kada je prenijeta u odjeljenje relikvija. Na ovoj ikoni imena Sv. Petra i Pavla zapisana su slovenskim pismom. Postoji još jedna ikona iz istog perioda koja se čuva na istom mjestu sa natpisom koji je takođe pisan istim pismom i pravopisom, a glasi: 'Obraz gospodnji na ubrus'. Ovim svjedočanstvima slovenskog jezika i pismenosti nauka do danas nije poklonila odgovarajuću pažnju. I ne samo ovim."

Iz ovoga se vidi da je to zapis na srpskom jeziku, koji potiče iz prvih vijekova hrišćanstva, prije "čuvenog" šestog i sedmog vijeka kada naši „naučnici“ tvrde da smo počeli da se doseljavamo na ove prostore, a tek koliko prije nego što smo po njima primili hrišćanstvo.

Drugi zapis potiče iz studije Sebastijana Dolčija (1690-1770), "Starost i raspostranjenost ilirskog jezika". On navodi riječi Svetog Jeronima, rođenog 331. godine, upućene papi Damazu.

Zna se da je papa umro 385. godine pa je jasno da je Sv. Jeronimo uputio ove riječi papi polovinom četvrtog vijeka. Ovaj kratki sačuvani tekst, kako ga navodi Dolči, glasi:

"Ja nitkoga prvog nego Isusa Hrista slijedeći, svetinji tvojoj, to jest stolu Petrovu, općenstvom združen jesam. Ko god izvan ove kuće jaganjca jesti bude, pogan jes. Ako tko u korablji Nojinoj ne bude, izgubiće se kada dođe potop".

"Ilirski" jezik Sv. Jeronima, kao što se vidi, čist je, skoro savremeni srpski jezik, ijekavskog izgovora iz 4. vijeka n.e. Ovaj zapis je zato više nego dragocjen izvor.

OVI ZAPISI NA SRPSKOM JEZIKU SVJEDOČE KOJI SU NAROD RIMLJANI NAZIVALI ILIRIMA.

Moramo istaći da se običaj nazivanja srpskog jezika ilirskim održao do 20. vijeka.

A koji su narod Rimljani nazivali Ilirima svjedoči i Plinije Stariji u prikazu regrutnog spiska srpskih, ilirskih plemena iz 12. godine n.e.

Na spisku se nalazi 27 srpskih plemena, od kojih više od polovine i danas postoji.

To su: Mezeji, Ditioni, Desniati, Neretvljani, Sartiri, Sarbeati, Glindići, Dukljani, Dindari, Dermastije, Cerani, Devrnje, Melčumani, Sikulote, Vardi, Deverci, Deretići, Likini, Stulpini, Burnice, Olbljani, Labeati, Senedi, Dende, Sašelji, Rudinjani i Grabljani.

Grabljani nisu bili pleme, nego je to bila jedna varošica na Zupcima i njih nazivaju Ilirima. Sarbeati, takođe, nisu bili pleme, nego savez od nekoliko manjih plemena pa ih zato jednostavno nazivaju Srbima. Od Likina iz Popovog polja porijeklom je imperator Likinius čiji su potomci Nemanjići.
I danas će mnogi Trebinjci naći svoja plemena na ovom spisku.

Ovi dokazi nikako se ne uklapaju u teoriju da smo na ove prostore došli krajem 6. i početkom 7. vijeka n.e. To je osnovni razlog zašto naši zvanični „istoričari“ o ovome ćute i uopšte ih ne razmatraju, bježeći od svega što se ne uklapa u njihovu teoriju.
O ovome se može još mnogo toga napisati. Mislimo da je i ovo dovoljno da se shvati koji su to "Iliri", živjeli u našim krajevima, i od kada se zna o našem kraju, o njegovoj veličini i značaju, a svakako ne tek od 10. vijeka.