Ustaljeno je mišljenje da je prvi papa Sloven bio Poljak Karol Vojtila, što nije tačno. Malo je poznato da je prvi papa Sloven (Srbin) bio papa Sikst V, porijeklom iz sela Kruščica u Boki kotorskoj.
O njegovom porijeklu svedoči i Barski nadbiskup i primat srpski Andrija Zmajević (Perast 1624 - Paštrovići 1694) u njegovom čuvenom djelu “Ljetopis crkovni”, gdje navodi da je papa Sikst V “od oca iz Kruševica, sela u Boci od Kotora, nedaleko od Perasta, našega mjesta, gdje i današnji dan Papića kuća zove se, otuda u njoj ljudi njemu prilični…“ i da su od pravoslavnog bratstva Svilanovića, koji slave Svetog Nikolu, te da je pravoslavnog porijekla.
Selo Kruševice
Iz koje porodice potiče papin otac Petar vodi se polemika. U svakom slučaju, sve porodice koje se pominju su srpske pravoslavne porodice.
Zaleđe Boke okupirali su Turci krajem XV. vijeka, pa se Sikstov otac sklonio u franjevački samostan u Kotoru, odakle ga je italijanski redovnik Marchiani odveo u izbjeglištvo pod okriljem Papinske države u pokrajinu Marche, gdje su bile naseljene brojne izbjeglice iz Dalmacije, Boke, Primorja... čiji potomci i danas njeguju uspomene na svoje porijeklo.
Nastanio se u mjestu Gritamare, oženio Italijankom Marijanom de Frontilo, a 13. decembra 1520. je rođen njihov četvrti sin, pa je nazvan Srećko (italijanski Felice).
Prema tadašnjem običaju, da se prezime upućuje na mjesto rođenja, preveo je ime zavičajnog mjesta na italijanski (kruškica se italijanski naziva peretti) i tako formirao porodično ime, pa je papa Sikst V rođen kao Feliče (Srećko) Pereti.
Porodica je bila siromašna, sa mnogo djece, pa je Feličea ujak franjevac uzeo sa sobom, u manastir Montalto. Dječak je imao samo devet godina. Odmalena naviknutog na kaluđerski život, a po prirodi bistrog uma, franjevci su ga poslali na školovanje.
Feliče je tako izučio škole u Ferari, Bolonji, Riminiju i Sijeni. U Fermu je doktorirao bogoslovlje. Zaredio se 1547. godine.
Felice je 1566. izabran za generala reda, a papa sv. Pio V ga je 1566. imenovao za biskupa, a 1570. godine za kardinala. Tada je za naslovnu crkvu dobio ilirsku crkvu sv. Jeronima.
Za papu je izabran 24. aprila 1585. godine.
Pontifikat mu je trajao pet godina. Kažu da je prvo za papinsko ime htio uzeti ime Illirico I u čast svog zemljaka sv. Jeronima i u slavu svog porijekla.
U knjigama koje rasvjetljavaju doba kada je Sikst Peti izabran za papu, piše da je tokom druge polovine 16. vijeka rimska administracija bila pala na niske grane. Korupcija je bila rasprostranjena, grad je bio prepun lopova. Kada je Grgur XII umro 1585. godine, jak čovjek je odmah izabran da zauzme njegovo mjesto, kako bi se opet uspostavio red.
I taj naš zemljak Sikst Peti je to i uradio. Gozdenom pesnicom i jasnim stavom među Rimljanima je zavrijedio nadimak Čvrsti papa.
Istoriju Rima mnogi vrlo dobro poznaju, ali ipak ostaju začuđeni kada saznaju da je Rim u I vijeku prije Hrista imao više od milion stanovnika, a nakon pada Zapadnog rimskog carstva i brojnih pljačkaških pohoda, sredinom VI vijeka jedva imao 1.000 stanovnika.
Tako je početkom XV vijeka imao tek 15.000 stanovnika. Samo poređenja radi, Venecija u to doba ima 170.000, London 185.000, a Pariz 300.000 stanovnika.
No, ono što će posebno iznenaditi mnoge je činjenica da će u XVI vijeku Rim u samo pet godina narasti s 18.000 na 100.000 stanovnika. Osoba koja je podigla Rim iz njegove milenijske uspavanosti bio je papa Sikst V.
Imao je ideje kako da se revitalizuje Rim, pošto je odmah nakon preuzimanja Svete stolice dao naloge arhitekti Fontani da počne gradnju potrebnih palata, obnovi bazilike i brojne crkve, te formira ulične mreže koja će cijeli Rim organizovati u smišljenu funkcionalnu i atraktivnu cjelinu.
Formirao je Vatikansku biblioteku, popločao 121 ulicu, izgradio oko 10.000 metara novih ulica, snabdio Rim vodom, obnovio ili dogradio antički akvaduk u dužini od tridesetak kilometara s 27 javnih fontana, podigao ili obnovio šest egipatskih obeliska ili antičkih stupova kojima su označene osnove gradskih trgova.
Jedina crkva koju je izgradio iz temelja bila je ilirska crkva sv. Jeronima. Zato se Sikst V smatra obnoviteljem Rima i njegovim povratkom u moderne evropske gradove toga doba.
Mapa Rima
Takva reputacija stvorila je mnoštvo legendi o njegovim poduhvatima. U jednoj od njih se kaže da je slavni koloseum u to doba služio kao jazbina za mnogobrojne razbojnike koji su živjeli u Rimu. Čuvari nikako nisu uspjevali da se oslobode ovih napasnika koji su pljačkali građane i noću i danju.
Tako se jedne večeri Sikst Peti prerušio u pustinjaka i noseći veliku bocu vina ispod ogrtača, ušao je u koloseum. Pronašao je bandite i upitao ih da li može da tu prenoći. Oni su pekli meso na logorskoj vatri i rekli su mu da preuzme taj posao, a da će mu zauzvrat dozvoliti da ostane.
Dok je okretao ražanj, izvadio je vino i ponudio svakom od njih da popiju. Ali vino je bilo opojno, tako da su jedan za drugim banditi zaspali.
On je brzo napustio koloseum, signalizirao stražama koji su čekali ispred. Sljedećeg dana, svi su obješeni. Iz ove priče rodila se stara lokalna izreka: „Ovo ne može trajati dovijeka, kao što reče čovjek koji je obrtao ražanj“.
Najpoznatija legenda vezana za papu Siksta Petog i njegov skepticizam prema čudima. Jednog dana u Rimu se pročula vijest da je na imanju izvan grada, iz drvene statue Hrista počela da curi krv. Narod je počeo da se skuplja na tom mjestu, a vlasnik je zarađivao na tome. Vijest je došla i do papinih ušiju, tako da je i on pošao da baci pogled na to „čudo“. Kada su mu pokazali statuu, Sikst Peti je tražio sjekiru. Izgovarajući riječi, „kao Hristu ti se klanjam; kao drvo te razbijam“, udario je jako statuu i razbio je u paramparčad.
Unutra su našli sunđer natopljen životinjskom krvlju, kanap bi kada bi ga povukli stisnuo sunđer i krv bi potekla. Vlasnik je odveden u Rim i pogubljen.
„Papa Sikst nije oprostio ni Hristu“, ta lokalna poslovica bila je inspirisana ovim događajem.
Umro je u Rimu, 24. avgusta 1590. godine.
Grb pape Siksta V
Još jedan dokaz o njegovom porijeklu je i njegov grb. Svuda su kruške kao jasan znak o njegovom porijeklu.
Priča o papi Sikstu V ne bi bila potpuna ako se ne objasni kako ga svojataju, po običaju, Hrvati. Ništa neobično. Kada svojataju Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, Milutina Milankovića, pa čak i Nikolu Teslu (o ovome slijedi članak na TrebinjeLive.info), i mnoge druge.
I to, uprkos svjedočenju Andrije Zmajevića i fra Andrije Kačića-Miošića. U pisanim istorijskim tragovima nema dokumenta koji bi osporio svjedočenje Andrije Zmajevića.
izvor:TREBINJELIVE
Нема коментара:
Постави коментар