Priča o Bosanskoj Krupi ili kako su nastali Česi i Poljaci...
... i ostali srboliki narodi. Iako ovo nije preporučljivo da se tvrdi, pošto ne daju Anglo-Amerikanci i Germani, jer guraju svoje da uvijek budu najbolji u svemu, jedan od najboljih dječijih pisaca ne samo na Zemlji nego i u vasioni, Branko Ćopić je napisao predivnu pjesmu „Mala moja iz Bosanske Krupe“.
Mnogi starije generacije su za ovo mjesto prvi put čuli slušajući ovu Brankovu pjesmu, a mnogi danas mladi nemaju pojma ni da postoji. Ali zato sasvim nepotrebno znaju neke druge od nikakvog značaja stvari.
Na tlu Republike Jugoslavije je bilo više toponima i hidronima istog naziva. Što je i logično, isti je narod, istog jezika, odvajkada naseljavao ovaj prostor. Pa se dešavalo da imamo više planina nazvanih itim imenom Bjelašnica, sela i rijeka Lepenica, mjesta Brod, Krupa, Kostajnica i da ne nabrajam dalje. Da bi se razlikovala mjesta međusobno u okviru Jugoslavije, uz ime se dodavao i region u kojem se nalazilo mjesto pa smo imali i Slavonski Brod i Bosanski Brod, a da bi se napravila razlika između Krupe u Dalmaciji i grada u Bosni, grad u Bosni je nazvan Bosanska Krupa.
To ime je ostalo i do dana današnjeg iako se izgubila potreba zbog razbijanja Jugoslavije da se uz ime nalazi preciznija odrednica mjesta. Ovako bi čovjek pomislio da ima i neka Hercegovačka Krupa, pa je potrebno da postoji i bosanska . Ali pošto okupator vijekovima do dana današnjeg ne odustaje od stvaranja bosanske nacije i uporno radi na jačanju bosanskog identiteta, čak i među hercegovcima , kako bi se ugušio srbski, mjesto se i dalje naziva Bosanska Kupa, a srbski jezik se uporno naziva bosanskim.
Ali ovaj gradić se nije od početka tako zvao, čak nije ni samo Krupa. Zvao se Pset. Kakve veze ima sa psetom – malim psom, nije mi poznato niti sam istraživao, pa ovu
informaciju nećete naći u mojem daljnjem kucaniju.
informaciju nećete naći u mojem daljnjem kucaniju.
Gradić je prilično zabačen između planina i brda i do njega se može doći iz pravca Bihaća sporom vožnjom zbog jako krivudavog puta koji više puta presjeca prugu. Kada se uđe u njega odmah se vidi da je jako strateški dobro odabrano mjesto za nastanjivanje. Rijeka Una je tu napravila jako mnogo ada, koje su iz turstičkih pobuda sada povezane mostovima i kajolik je jako prijatan i skrovit. Centralnim dijelom gradića dominira jako strmo brdo i na njemu tvrđava, koja je zbog svoje pozicije bila teško osvojiva. Tu se danas nalazi i spomenik postradalim u drugom svjetskom ratu.
Sarajevo se hvali da na malo kvadratnih kilometara ima više bogomolje, a u Krupi je to na još manjem prostoru što se vidi na naslovnoj fotografiji. Doduše zbog 99% čistog etničkog sastava stanovništva, vatikanska i pravoslavna bogomolja nemaju nikakvu funkciju osim podsjećanja na neka druga stvarno multi-kulturalnija vremena iz jugoslavenskog perioda, a ne na ovu propagandnu ublehu koju nam pokušavaju proturiti kao multi-kulti.ž
ž
Tvrđava je zapuštena, kao i sve tvrđave po Bosni, a i po Hercegovini. U vrijeme Jugoslavije nije bilo popularno kopati ni po istoriji ni po arhivskim nalazištima, zbog veoma kraljevske prošlosti našeg naroda, a sada Bošnjacima i Hrvatima ne odgovara da se to detaljno istražuje, pošto bi se otkrila i prilično srbska pozadina svega, iako Vatikan to svojim Hrvatima veoma dobro prepravljeno i dorađeno servira. A Srbi se već stotinama godina bore za goli opstanak pred osvajačima , bez ičije pomoći sa strane, pa se nema vremena detaljnije baviti svojom istorijom. A ne daju ni okupatori, koji u međuvremenui lukavo prevaspitavaju istoričare da dalje prenose neznanje na mlađe naraštaje.
Pa je tako u stilu nedorečenosti i zamućivanja napisan i turistički vodić na panoima koji vode do vrha tvrđave. Sve se govori o istoriji i događanjima i narodu, a nigdje se ne govori o kojem se tu narodu radi, ko je koga i zbog čega napadao, ko se branio i zbog čega se branio. A najveći dio je posvećen opisu osmanlijskog perioda kao da je on najznačajniji u našoj istoriji, a jugoslavenski kao istorijski najbliži kao da nije ni postojao, iako postoji spomenik u podnožju tvrđave. Pa sam morao da naknadno između redova zaključujem o čemu se radi.
Pošto se govori uopšteno o narodu Krupe tj. Pseta, jedino što može poslužiti kao orjentir je prezime tada uticajne plemićke porodice Badanjković. Samo prezime, na prvi pogled, govori da se radi o Srbima, jer je u srbskoj tradiciji da svoje potomke nazivaju deminutivom, tj. dodavajući „ić“ na ime rodonačelnika ili nečaga po čemu neka porodica nosi prezime. Na drugi pogled riječ „badanjak“ veoma liči na „badnjak“što je očigledno nešto iz srbske tradicije. Čak i starije od Isusovog doba, a odnosi se na posjećeni mladi hrast iz šume koji se donosio u kuću za Božić i služio je da održava vatru radi lakšeg bdijenja u dočekivanju promjene u vasionskom rasporedu planeta i zvijezde Sunca tako da se Sunce počne penjati na nebu tj. da dani počinju dužati, a noć kraćati. Srbi su riječ bdijenjak skratili i izokrenuli na badnjak, što nije neobična pojava u istoriji.
Pošto pisac turističkog vodiča nije smio ili nije htio napisati o kojem se narodu tu radilo, indirektno se da zaključiti da su to bili Srbi, a može se vidjeti i posmatrajući ovu kartu ko odvajkada, kako onda tako i danas, naseljava humski tj. balkanski prostor.
Mnogi su profesora Jovana Deretića osporavali i ismijavali u smislu da je premaštoviti, romantični istoričar koji i u amebama vidi Srbe, ali poslije ovoga panoa kojeg očigledno nije pisao Deretić, mnogi se shvatiti, da je Deretić veoma realan istoričar, a svi drugi, ovi zvanični, uglavnom nisu i da su izdresirani i ucjenjeni radnim mjestom i zvanjem da prenose neznanje. Na slici se vidi izječak iz turističkog vodiča sa panoa. Primjetna je i štamparska greška u nazivu grada – nije Pser, nego Pset.
Zaključak koji slijedi je da su i Česi i Poljaci porijeklom Srbi iz Bosne. Austrija je naseljavala u vrijeme svoje okupacije ovijeh prostora Čehe i Poljake (uz Nijemce, Slovake i druge), jer su bili rimo-katoličke vjere i kao takvi pogodni da se razvodni srbski narodni korpus po Humu tj. Balkanu. Austrijanci ili u prevodu istočnocarci su u stvari vraćali nazad bosance u svoj rodni kraj.
Poslušajte šta je o porijeklu Čeha i Poljaka govorio prof Jovan Deretić prije mnogo godina na svojim predavanjima u Novom sadu i to kao odgovor na pitanje iz publike.
Duško Bošković, deseti mjesec 7524 godine.
Нема коментара:
Постави коментар