субота, 16. новембар 2019.

NAUČNICI U NEVERICI: U Srbiji počela civilizacija starija od Mesopotamije



„Zagonetka podunavske civilizacije“ i „Tragovima Indoevropljana“, dve knjige uglednog lingviste, kulturologa, profesora i poliglote Haralda Harmana, nedavno objavljene i na srpskom jeziku, bile su povod poseti ovog uglednog naučnika Beogradu.

Harmanov rad iz oblasti arheomitologije, istorije i evolucije jezika i istorije religija u fokusu ima istraživanje dunavske civilizacije, o čemu i svedoče dve predstavljene knjige.


U razgovoru za Sputnjik profesor Harman kaže da se seća svoje prve reakcije na vest da postoji pismo starije od mesopotamskog:

„Rekao sam ’ne, to je nemoguće‘, ali sam ubrzo shvatio da jeste tako“.
Čak i naučnik Vašega ranga prvo reaguje iz predrasude, iz ustaljenog znanja, a tek potom prihvata novo?
— Moja reakcija je zapravo bila veoma poučna za mene. Jer ja sam rekao — „u redu, moram da vidim i proučim o čemu je reč, da bih znao i mogao da tvrdim šta je tačno“. Često u razgovorima sa kolegama, kada im kažem da postoji to pismo, oni to kategorički negiraju. A kada ih pitam koliko su predmeta sa tim znacima i simbolima videli, oni priznaju da nisu videli nijedan. Prirodno je da ih pitate — „pa kako onda znate da ste u pravu“. E, tu sam, zapravo, prepoznao sebe — oni reaguju na isti način kao što sam nekada reagovao ja.
Zašto je važno da saznamo ko su i kakvi su bili stanovnici dunavske civilizacije ili, kako kažete — Stare Evrope? Da li smo se malo pomerili u odnosu na njih?
— Ono najvažnije što svi treba da znamo jeste kakvo je naše kulturno poreklo i koji su naši kulturni slojevi. Dunavska civilizacija ima značenje i za Srbiju i za Albaniju i za Rumuniju i za Bugarsku i mi te kulturne slojeve moramo dobro da poznajemo. Ali to je istovremeno i temelj koji je izuzetno bitan za sve nas, jer se na tom temelju gradi sve ono što je usledilo posle.



Naučne su pretpostavke da su te terene naselili Anadolci, pa narodi iz evroazijskih stepa… Kako su se te kulture mešale i koja je bila dominantnija — starosedelačka ili došljačka?
— Iz Anadolije su došli pioniri koji su sa sobom doneli poljoprivredu, tu su se susreli sa narodima koji su bili lovci i koji su se bavili prikupljanjem hrane. U međusobnoj interakciji, lokalni stanovnici su usvojili poljoprivredu — sve se to dešavalo na obalama Egejskog mora — i odatle, kada su već usvojili taj agrarni paket, širili su dalje poljoprivredu u Evropu. Ono što je bitno da znamo jeste da su dunavsku civilizaciju kreirali lokalni stanovnici koji su živeli tu, a ne došljaci.
Ova istraživanja pokazuju da evropska civilizacija ne počinje od Starih Grka, nego da je postojala razvijena kultura na koju su se oslonile minojska i mikenska. Koliko je teško promeniti, u nauci i uopšte, te davno usvojene stavove?
— To je upravo ono što ja radim. Moj način je da pozovem moje kolege i kažem im — dođite kod mene, pogledaćemo zajedno materijale, pročitaćemo ih, i onda ćete mi reći šta mislite.
I kakav je rezultat — i dalje su im „draži“ i stariji Minojci?
— Kada neko kaže da je minojska kultura najstarija, ja odmah tražim da mi objasni kako je ta kultura nastala, jer to nije palo s neba. Minojska i civilizacije na kikladskim ostrvima su ćerke stare evropske civilizacije. One su se tu spajale, tu se obavljala trgovina i sve ostalo.

Kao lingvista, kroz reči pratite i istražujete tragove jedne drevne kulture. Koliko se jezika mora znati da bi se taj posao radio?
— Aktivno govorim i pišem na osam jezika, a postoji još 15 jezika kojima se služim.
Vinčanska kultura
Deo dunavske civilizacije je i za nas veoma važna vinčanska kultura; da li je ona bila i superiorna u odnosu na druge?
— Postoji jedan veliki kišobran dunavske civilizacije, koja se sastoji iz nekoliko lokaliteta. To su Vinča, Turdoš, Varna i Karanovo, a svaka od njih je karakteristična po nečemu. Mi ne možemo reći da je prvo nastalo vinčansko pismo, jer je prvo pismo nastalo u Turdošu. Ono po čemu rekord drži vinčanska kultura je prva obrada, izlivanje i kovanje bakra. U Varni je prvi put obrađivano zlato… Tačno je da Vinča pokriva mnogo veći region, ali nikako ne treba isticati nijednu od njih kao vodeću ili najveću.


U kakvom smo odnosu mi danas i ta civilizacija od pre sedam hiljada godina; da li smo mnogo udaljeni i u nekom drugom smislu, a ne samo u vremenskom?
— Moram da potvrdim da smo, nažalost, veoma udaljeni, jer ono na čemu se bazirala dunavska civilizacija jeste osećaj zajedništva, saradnje i poverenja. Tako se trgovalo. Velikim slovima treba naglasiti — saradnja. Ono što mi danas treba više da radimo jeste da izbegavamo debate i sukobe. U ono vreme su ljudi bili ravnopravni sa svojim susedima i sa njima zajedno živeli su u miru. I to bi danas, posle dugih sedam milenijuma, trebalo mi da naučimo od njih.
Dejana Vuković (Sputnik)

TITO IMAO PLAN KAKO DA UNIŠTI SRBE? Za pedeset godina neće znati ko su, a za sto godina neće postojati!



TITO IMAO PLAN KAKO DA UNIŠTI SRBE? Za pedeset godina neće znati ko su, a za sto godina neće postojati!
Broz je toliko opčinio Srbe da se oni ni tridesetak godina nakon njegove smrti ne mogu osloboditi njegovog lika i dela  

Josip Broz se u bivšim jugosovenskim republikama više i ne pominje, ali zato među Srbima u Srbiji se i dalje se objavljuju ode o njegovim zaslugama.
Broz je toliko opčinio Srbe da se oni ni tridesetak godina nakon njegove smrti ne mogu osloboditi njegovog lika i dela. A trebalo bi, jer je Broz na više mesta, posebno u privatnim razgovorima, otvoreno govorio da ne voli Srbe, a u skladu sa time govorio je i svojim planovima za njih.
Dušan Bilandžić, član Politbiroa CK, svedoči da su Broza 1974. godine upozoravali da će novim ustavnim uređenjem Srbija biti svedena na beogradski pašaluk.
Isti autor beleži i reči Broza na sednici Politbiroa Komunističke partije deset dana po zauzimanju Beograda. Tada je Broz izjavio: „Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali”.



Sledeću Brozovu izjavu zabeležio je sin vajara Ivana Meštrovića, Ante. Tokom jedne posete SAD-u početkom šezdesetih godina prošlog veka Tito se susreo sa poznatim vajarom Ivanom Meštrovićem i hrvatskom emigracijom.




Josip Broz Tito nekadašnji predsednik SFR Jugoslavija
Josip Broz Tito nekadašnji predsednik SFR Jugoslavijafoto: Profimedia

„Zašto se Vi ne vratite u Jugoslaviju?“ pita Tito Ivana Meštrovića
- „Bojim se Srba!“ odgovara vajar.
„Nemojte se bojati Srba! Ja sam ih uništio tako da za pedeset godina neće znati ko su, a za sto godina neće postojati!", odgovario je Tito ispijajući ko zna koji viski po redu.
(Espreso.rs/alo.rs)

среда, 13. новембар 2019.

Да ли сте знали? Како су Срби добили име и ко их све помиње пре VII века – Још једно занимљиво виђење (ВИДЕО)



Једно од главних питања наше антике јесте како су Срби добили име. На ово питање данас одговара историчар Миодраг Милановић који у емисији Аутохтонисти даје своје објашњење.
Срби





Антички Срби / Фото: Илустрација


– Спали или Спори, назив који се односи на Србе, себе су, како пишу Прокопије и Псеудо-Маврикије, прозвали славнима због победа над Римљанима. Ова имена раносредњовековни хроничари и историчари записују као Склабеное, Склабиное, Склавине или једноставно Склабе а њихове архонтије називају склабинијама.


– Грчки историчари не преводе на свој језик њихово име него, на основу њихове хвале, дају им име, погрчено, Славни. Ови Славни, да их назовемо њиховим именом, не могу бити Словени јер се ови, с изузетком њихових војни са Аварима против Византије, не могу подичити неким победама против Империје. Славни могу бити само Сармати јер низ императора је узимао префикс „сарматикус“ означавајући важност победе против великог непријатеља. Срби су, као што је познато старином Сармати, тврди Милановић.






Фото: Илустрација

А већ почетком раног средњег века имамо и нова помињања Србије у доба Византије, где Миодраг Милановић наводи:
– Јустинијан је узео префикс avaricus, не неки други, што опет говори о томе да Словени не бејаху од неког посебног значаја за геостратегију Рима, напротив. Јордан користи назив Склава изједначавајући њихову народну припадност са Венетима и Антима: „Ови људи, како већ написасмо на почетку нашег набрајања народа, проистекли су из једног заједничког а сада носе три имена. То су Венети, Анти и Склави“ које хроничар Фредегар убраја у народ Срба (Серборум).
Како и зашто су Срби са Балкана у времену 5-7. века и касније проглашени Словенима и зашто је српска историја постала општесловенска где се српско име не помиње?Зашто наши историчари негирају српску богату историју позне антике и раног средњег века?


Погледајте причу Миодрага Милановића о древним Србима:

понедељак, 11. новембар 2019.

U ŠTA SU VEROVALI SRBI PRE HRIŠĆANSTVA: Da li znate ko je Sveti Ilija Gromovnik?


U ŠTA SU VEROVALI SRBI PRE HRIŠĆANSTVA: Da li znate ko je Sveti Ilija Gromovnik?

Panteon Južnih Slovena najteže je rekonstruisati, jer su oni rano potpali pod neposredni uticaj vizantijske civilizacije i hrišćanske religije.



Sloveni su  verovali u jednog vrhovnog boga, i to boga munje Peruna, kome su bila podređena božanstva nižeg reda. Možemo povezati staru slovensku mitologiju sa mnogo poznatijom grčkom, jer ima mnogo gotovo istovetnih. Perun je sličan Zevsu, Vesna, boginja proleća Demetri, Dabog Hefestu, Kolovrat Apolonu.

Slavlje Peruna (Foto: Profimedia)





SLAVLJE PERUNA (FOTO: PROFIMEDIA)

Kako su u toponomastici južno od Dunava mnogi tragovi imena Peruna, može se pretpostaviti da je kod Južnih, kao i kod Istočnih Slovena, Perun bio vrhovni bog. U toponimima ima tragova i o Velesu, o čijem se liku i funkcijama kod Južnih Slovena može indirektno suditi po opisima Svetog Save, koji je, po srpskom narodnom predanju, prvenstveno prosvetitelj, pokrovitelj i zaštitnik stoke.

Simbol Kolovrata (Foto: Profimedia)





SIMBOL KOLOVRATA (FOTO: PROFIMEDIA)



Njemu bi bio blizak i Dabog ili Dajbog iz srpskih priča, crno i hromo božanstvo donjeg sveta, gospodar mrtvih, zaštitnik stada, ali i vukova, koji je nazivan i Daba, Dabo ili Hromi Daba. Dabog je istovremeno i bog plemenitih metala, zlata i srebra, pronalazač i zaštitnik kovačke veštine.

Sv. Sava (Foto: Printscreen)





SV. SAVA (FOTO: PRINTSCREEN)

Posle prihvatanja hrišćanstva, funkcije Daboga prenesene su na velike hrišćanske svece (Sv. Jovana, Sv. Savu, Sv. Arhanđela, Sv. Đorđa, Sv. Nikolu), a njegov lik je preobražen u sotonu i Hromog Dabu, dok je Perun pretvoren u Iliju Gromovnika



Jedna od hipostaza Dabogovih je verovatno i Vid, božanski vidar čije je ime sačuvano u velikom srpskom prazniku Vidovdanu.

Proslava Vidovdana na Gazimestanu (Foto: Profimedia)





PROSLAVA VIDOVDANA NA GAZIMESTANU (FOTO: PROFIMEDIA)

Car Trojan sa tri glave, koji se pominje u jednoj skaski, verovatno je božanstvo blisko Triglavu jer je opisan kao noćni konjanik. Kako se u jednoj slovenačkoj bajci pominje čarobnica Mokoši, moguće je da je boginja Mokoš nekada bila poznata Južnim Slovenima.

(opanak.rs/EPK)


Priča o Bosanskoj Krupi ili kako su nastali Česi i Poljaci...



Priča o Bosanskoj Krupi ili kako su nastali Česi i Poljaci...
... i ostali srboliki narodi. Iako ovo nije preporučljivo da se tvrdi, pošto ne daju Anglo-Amerikanci i Germani, jer guraju svoje da uvijek budu najbolji u svemu, jedan od najboljih dječijih pisaca ne samo na Zemlji nego i u vasioni, Branko Ćopić je napisao predivnu pjesmu „Mala moja iz Bosanske Krupe“.
krupa1
Mnogi starije generacije su za ovo mjesto prvi put čuli slušajući ovu Brankovu pjesmu, a mnogi danas mladi nemaju pojma ni da postoji. Ali zato sasvim nepotrebno znaju neke druge od nikakvog značaja stvari.
Na tlu Republike Jugoslavije je bilo više toponima i hidronima istog naziva. Što je i logično, isti je narod, istog jezika, odvajkada naseljavao ovaj prostor. Pa se dešavalo da imamo više planina nazvanih itim imenom Bjelašnica, sela i rijeka Lepenica, mjesta Brod, Krupa, Kostajnica i da ne nabrajam dalje. Da bi se razlikovala mjesta međusobno u okviru Jugoslavije, uz ime se dodavao i region u kojem se nalazilo mjesto pa smo imali i Slavonski Brod i Bosanski Brod, a da bi se napravila razlika između Krupe u Dalmaciji i grada u Bosni, grad u Bosni je nazvan Bosanska Krupa.


To ime je ostalo i do dana današnjeg iako se izgubila potreba zbog razbijanja Jugoslavije da se uz ime nalazi preciznija odrednica mjesta. Ovako bi čovjek pomislio da ima i neka Hercegovačka Krupa, pa je potrebno da postoji i bosanska . Ali pošto okupator vijekovima do dana današnjeg ne odustaje od stvaranja bosanske nacije i uporno radi na jačanju bosanskog identiteta, čak i među hercegovcima , kako bi se ugušio srbski, mjesto se i dalje naziva Bosanska Kupa, a srbski jezik se uporno naziva bosanskim.
Ali ovaj gradić se nije od početka tako zvao, čak nije ni samo Krupa. Zvao se Pset. Kakve veze ima sa psetom – malim psom, nije mi poznato niti sam istraživao, pa ovukrupa2 informaciju nećete naći u mojem daljnjem kucaniju.
Gradić je prilično zabačen između planina i brda i do njega se može doći iz pravca Bihaća sporom vožnjom zbog jako krivudavog puta koji više puta presjeca prugu. Kada se uđe u njega odmah se vidi da je jako strateški dobro odabrano mjesto za nastanjivanje. Rijeka Una je tu napravila jako mnogo ada, koje su iz turstičkih pobuda sada povezane mostovima i kajolik je jako prijatan i skrovit. Centralnim dijelom gradića dominira jako strmo brdo i na njemu tvrđava, koja je zbog svoje pozicije bila teško osvojiva. Tu se danas nalazi i spomenik postradalim u drugom svjetskom ratu.
Sarajevo se hvali da na malo kvadratnih kilometara ima više bogomolje, a u Krupi je to na još manjem prostoru što se vidi na naslovnoj fotografiji. Doduše zbog 99% čistog etničkog sastava stanovništva, vatikanska i pravoslavna bogomolja nemaju nikakvu funkciju osim podsjećanja na neka druga stvarno multi-kulturalnija vremena iz jugoslavenskog perioda, a ne na ovu propagandnu ublehu koju nam pokušavaju proturiti kao multi-kulti.ž


ž
Tvrđava je zapuštena, kao i sve tvrđave po Bosni, a i po Hercegovini. U vrijeme Jugoslavije nije bilo popularno kopati ni po istoriji ni po arhivskim nalazištima, zbog veoma kraljevske prošlosti našeg naroda, a sada Bošnjacima i Hrvatima ne odgovara da se to detaljno istražuje, pošto bi se otkrila i prilično srbska pozadina svega, iako Vatikan to svojim Hrvatima veoma dobro prepravljeno i dorađeno servira. A Srbi se već stotinama godina bore za goli opstanak pred osvajačima , bez ičije pomoći sa strane, pa se nema vremena detaljnije baviti svojom istorijom. A ne daju ni okupatori, koji u međuvremenui lukavo prevaspitavaju istoričare da dalje prenose neznanje na mlađe naraštaje.
krupa3

Pa je tako u stilu nedorečenosti i zamućivanja napisan i turistički vodić na panoima koji vode do vrha tvrđave. Sve se govori o istoriji i događanjima i narodu, a nigdje se ne govori o kojem se tu narodu radi, ko je koga i zbog čega napadao, ko se branio i zbog čega se branio. A najveći dio je posvećen opisu osmanlijskog perioda kao da je on najznačajniji u našoj istoriji, a jugoslavenski kao istorijski najbliži kao da nije ni postojao, iako postoji spomenik u podnožju tvrđave. Pa sam morao da naknadno između redova zaključujem o čemu se radi.
Pošto se govori uopšteno o narodu Krupe tj. Pseta, jedino što može poslužiti kao orjentir je prezime tada uticajne plemićke porodice Badanjković. Samo prezime, na prvi pogled, govori da se radi o Srbima, jer je u srbskoj tradiciji da svoje potomke nazivaju deminutivom, tj. dodavajući „ić“ na ime rodonačelnika ili nečaga po čemu neka porodica nosi prezime. Na drugi pogled riječ „badanjak“ veoma liči na „badnjak“što je očigledno nešto iz srbske tradicije. Čak i starije od Isusovog doba, a odnosi se na posjećeni mladi hrast iz šume koji se donosio u kuću za Božić i služio je da održava vatru radi lakšeg bdijenja u dočekivanju promjene u vasionskom rasporedu planeta i zvijezde Sunca tako da se Sunce počne penjati na nebu tj. da dani počinju dužati, a noć kraćati. Srbi su riječ bdijenjak skratili i izokrenuli na badnjak, što nije neobična pojava u istoriji.
Pošto pisac turističkog vodiča nije smio ili nije htio napisati o kojem se narodu tu radilo, indirektno se da zaključiti da su to bili Srbi, a može se vidjeti i posmatrajući ovu kartu ko odvajkada, kako onda tako i danas, naseljava humski tj. balkanski prostor.
Mnogi su profesora Jovana Deretića osporavali i ismijavali u smislu da je premaštoviti, romantični istoričar koji i u amebama vidi Srbe, ali poslije ovoga panoa kojeg očigledno nije pisao Deretić, mnogi se shvatiti, da je Deretić veoma realan istoričar, a svi drugi, ovi zvanični, uglavnom nisu i da su izdresirani i ucjenjeni radnim mjestom i zvanjem da prenose neznanje. Na slici se vidi izječak iz turističkog vodiča sa panoa. Primjetna je i štamparska greška u nazivu grada – nije Pser, nego Pset.
krupa4
Zaključak koji slijedi je da su i Česi i Poljaci porijeklom Srbi iz Bosne. Austrija je naseljavala u vrijeme svoje okupacije ovijeh prostora Čehe i Poljake (uz Nijemce, Slovake i druge), jer su bili rimo-katoličke vjere i kao takvi pogodni da se razvodni srbski narodni korpus po Humu tj. Balkanu. Austrijanci ili u prevodu istočnocarci su u stvari vraćali nazad bosance u svoj rodni kraj.
Poslušajte šta je o porijeklu Čeha i Poljaka govorio prof Jovan Deretić prije mnogo godina na svojim predavanjima u Novom sadu i to kao odgovor na pitanje iz publike.
Duško Bošković, deseti mjesec 7524 godine.

Шо: Српска ћирилица је најсавршеније писмо на свијету


Славни ирски писац Џорџ Бернард Шо, једина особа у историји која је добила и Нобелову награду и Оскара, сматрао је српску ћирилицу најсавршенијим писмом на свијету.
Шо је познатији по својим драмама, али је мање познат по свом залагању да се реформише енглески алфабет, те да овај језик коначно има простије писмо. На енглеском говорном подручју појачана је појава дислексије јер дјеца не могу да схвате логику којом се пишу поједине ријечи, а организују се и такмичења у спеловању, у САД-у чак на државном нивоу.
У предговору своје чувене драме Пигмалион, која се и бави проблемом језика Шо пише:
„Енглези немају никаквог поштовања према свом језику и не желе да науче своју дјецу да га говоре. Они не могу да га спелују јер немају чиме да спелују осим остацима старог страног алфабета, од којег само сугласници, и то не и сви, имају некакву говорну вриједност. Стога, ниједан човјек не може себе да научи како нека ријеч звучи читајући је…
Реформатор којег требамо мора бити енегрични ентузијаста.“
У свом тестаменту Шо је оставио новчани износ од преко 360 хиљада фунти Енглезу који успије да реформише и упрости енглеску абецеду по узору на Вукову ћирилицу (једно слово-један глас). До данас, нико није узео награду.
izvor https://www.in4s.net