петак, 26. април 2019.

На данашњи дан рођен је Драгољуб Дража Михаиловић, најодликованији србски официр



На данашњи дан, 26. априла 1893. године у Ивањици рођен је Драгољуб Дража Михаиловић.
Тешко је сажети све заслуге једног од најодликованијих људи у српској историји, човека који је цео свој живот подредио ратовању и борби за слободу свога народа и отаџбине. Човеку који је живео слободу, за кога речи предаја, повлачење и губитак нису постојале.
Сви знамо да је био покретач првог антифашистичког покрета у поробљеној Европи али мало знамо о његовом предходном војном искуству и образовању.
Пре но што ће постати вођа и генерал, Драгољуб Михаиловић је изучио и војне школе али и крварио на попришту и тако постао човек-војник који свим бићем изгара за своју земљу.
Био је армијски генерал и начелник Штаба Врховне команде Југословенске војске у Отаџбини. Пре 2. светског рата био је министар војске, морнарице и ваздухопловства Краљевине Југославије у првој и другој влади академика Слободана Јовановића, у међувлади Милоша Трифуновића као и у влади Божидара Пурића, у току Другог светског рата.
У балканским и Првом светском рату био је официр Српске војске где се истакао јунаштвом и добио прва одликовања. Током 1. Балканског рата Сребрну медаљу за храброст (1913.)а касније и Споменицу за Српско – бугарски рат (1913.) као и Енглески Војни крст (1913.)
Пред почетак 1. светског рата, током мобилизације српске војске, Дража је постављен за водника 3. чете 1. батаљона III прекобројног пука првог позива Дринске дивизије, у саставу Треће армије.
Остаће забележено његово јунаштв током Колубарске битке када се посебно истакао 24. и 25. октобра на Костајнику где су се водиле жестоке борбе. Током борби 7. новембра на Пландишту његов батаљон је одступио али не и Драгољуб Михаиловић. Он је неустрашиво остао на положају. Мајор Љубомир Ђорђевић је у службеним белешкама због тога  предложио да се потпоручник Михаиловић одликује Златном медаљом за храброст, што је после победе Српске војске и учињено.
Током зиме 1915. године, српска војска са народом креће у повлачење преко Албаније и Црне Горе под страшном хладноћом, снегом завејаним путевима у општем расулу на температури 25 °C испод нуле. Изнемогао, као и сви који су преживели солунску голготу, Дража је стигао почетком фебруара 1916. годуне на острво Крф.
Михаиловићева јединица је већ 22. априла напустила Крф и кренула понови пут Солунског фронта. Током борби средином септембра 1916. Драгољуб Михаиловић је тешко рањен. Лекарска комисија је наложила повлачење са фронта и понудила му службу у позадини. Међутим, он је то одбио. После опоравка вратио се у своју јединицу на прву линију фронта, априла 1917. године.
У саставу Првог југословенског пешадијског пука,  Драгољуб Михаиловић је учествовао у пробоју Солунског фронта. У јануару 1918. године је  унапређен  у чин поручника а затим и добио Орден белог орла са мачевима 4. реда. за стечене заслуге и показану храброст у рату. Друго митраљеско одељење 23. пука једино је у целом пуку одликовано златном медаљом за храброст. Најзад, Михаиловић је, једини у дивизији, добио и Енглески војни крст и то одлуком команданта дивизије.
После рата, као најбољег официра у пуку, командант га је предложио за прелазак у краљеву гарду у Београд. Касније наставља школовање у Београду и у Француској.
Предавао је стратегију и тактику на Војној академији. Формулисао је нови вид стратегије – герилску, односно четничку војну. Пре њега сматрало се да герила има само тактичку улогу.
Касније је напредовао у краљевој гарди до највишег места начелника. Након тога је 1935. године премештен у Софију на место војног аташеа Краљевине Југославије.
Службовао је и у Прагу и Љубљани.
После почетка 2. светског рата Михаиловић је са официрама и наоружаном пратњом стигао на Равну гору, 11. маја 1941. где је основао Команду четничких одреда Југословенске војске, први антифашистички покрет у поробљеној Европи.
Током 4 године храбро се борио са својим присталицама против две немани, нацистичке немачке окупаторске војске и комуниста који су се борили за освајање власти на простору Краљевине Југославије.
На крају издат од савезника, оних којима је помагао и од којих је за то добио орден, оних са којима се борио и током свих предходних ратова, Драгољуб Михајловић није издао своју отаџбину. Остао јој је веран до последњег тренутка свог живота.
Не знамо где је убијен. Не знамо ни где су му кости. Ми, Срби, допустили смо да човек са 20 ордена из 4 рата, одликован од стране неколико земаља не буде достојно сахрањен и 73 године након убиства. Достојан је бар да се зна о његовим заслугама и да будемо поносни и захвални на свему што је учинио.
„Жив је Дража, жив је, вечно ће да живи!“
***

ЖИВ ЈЕ ЧИЧА, ЖИВ ЈЕ ВЕЧНО ЋЕ ДА ЖИВИ


Легенда си, кажу, мит нашега века.
Великан од реда витешког и светог.
Борио се стално за род, за човека.
Повео си народ, судње речи реко:
Да се буна диже, да се неман пара,
да се не покори ни стар а ни млад.
Да витез одлучни своју судбу ствара.
Живот за слободу положити рад.
У Балканском рату засветлео бритко.
У поновном Бугару стварао си јад
У Првоме ратово, до звезда понико,
јуначким ордењем окити се тад.
А кад Шваба удари у Другоме рату,
ђенерале ти си уст’о као стрела.
Заштитио децу, помагао брату,
на попришту ствар’о си вечна своја дела.
Са две си немани борио се тада.
Ови неми вуци што милост немају
и црвени злотвор што хтеде да влада
Сви против Србина, огње силне спремају.
Ал’ не да се Чича! Не да се ни сељак!
Војник његов веран краљева је дика.
Отаџбину брани, свак је јунак редак.
Србија је вазда колевка војника.
А ти Чича свети оста недодиран
и кад замке вуци сковаше ти згодне
и кад црвен ђаво поста преобиман
па те огањ њихов са земљице одне.
Закопаше негде твоје мрзле кости.
Вукоше их вуци по гори, по пољу.
Ал’ народ певаше: „Душа нека прости“.
А на небу свеци, јоште, вечно поју.
Ето, данас кажу мит си и легенда
и још један јунак за крст што је пао.
А ја кажем: Браћо, сестре роде мили,
жив је Чича, жив је, вечно ће да живи!
Невена Татић Карајовић
facebookreporter.org

Prvi ostatak neandertalca u Srbiji pronađen u okolini Niša

Istraživanja Perušina
Istraživanja u Jelašničkoj i Sićevačkoj klisuri intenzivirana od 2002. goidne, kada je počela izgradnja Koridora; Foto: Filozofski fakultet Beograd
U pećini Pešturina u Jelašničkoj klisuri, gde intenzivna istraživanja traju od kada je počeo da se radi Koridor 10 ka Bugarskoj, arheolozi su pronašli zub za koji je potvrđeno da je pripadao neandertalcu i to starijem detetu. Ovo je prvi put da je u Srbiji pronađen fosil čoveka iz praistorije, koji je naseljavao Evropu i deo Azije pre 40.000 do 400.000 godina.
Gornji kutnjak koji su pronašli arheolozi, kako je saopšteno sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, ima karakterističan oblik krunice i ostale specifičnosti koje nedvosmisleno pokazuju da je pripadao neandertalcu. Pre ovog otkrića se samo pretpostavljalo da su ovi praljudi živeli u današnjoj Srbiji, iako većina današnjih ljudi nosi njihovu genetiku.
Genetičke studije objavljene tokom poslednjih desetak godina pokazale su da su se neandertalci ukrštali sa anatomski modernim Homo sapiensom, zbog čega većina današnjih ljudi izvan Afrike nosi gene nasleđene od neandertalaca. Iako je prisustvo neandertalaca na teritoriji naše zemlje još od ranije pretpostavljano na osnovu ostataka materijalne kulture, nalaz iz Pešturine predstavlja prvi direktni dokaz njihovog prisustva - objašnjavaju sa Filozofskog u Beogradu.
Sa Filozofskog je navedeno i da je neandertalac iz pećine nadomak Niša star oko 102.000 godina, te potiče iz perioda kada je počeo poslednji glacijal, odnosno hladniji period.

Reč je o početku poslednjeg glacijala, kada je na teritoriji današnje Srbije još uvek vladala relativno blaga klima. U sloju su konstatovani okresani kameni artefakti i ostaci pleistocenske faune (konja, bizona, mamuta i nosoroga), a nađena je i jedna kost sa urezanim paralelnim linijama - navodi u saopštenju Mihailović.
Na istorijsko bogatstvo Sićevačke i Jelašničke klisure već duže vreme ukazuju stručnjaci, među kojima je i profesor beogradskog Filozofskog fakulteta Dušan Mihailović.Zub PešturinaDigitalni trodimenzionalni model fosilnog zuba iz Pešturine; Foto: Filozofski fakultet Beograd
Ovaj istraživač je sada među autorima koji su u časopisu Journal of Human Evolution, kako je saopšteno sa ovog Fakulteta, objavili rezultate analiza fosila pronađenog u Pešturini.
Inače, u međunarodnom naučnom timu su i Predrag Radović iz Narodnog muzeja u Kraljevu, Džošua Lindal i profesorka Mirjana Roksandić sa Univerziteta u Vinipegu u Kanadi.
Podsetimo, otkriveno je da su mamuti, nosorozi, konji i neandertalci nastanjivali Sićevačku i Jelašničku klisuru, a ostaci su pronađeni u pećinama Pešturina, Mala i Velika Balanica. 2013. je objavljeno da je Balanici pronađen fosil verovatno stariji od pola milenijuma.
izvor /www.juznevesti.com

PITANjE KALENDARA



Crkva nije od ovog sveta ali je u ovom svetu. 
Shodno ovoj čuvenoj maksimi, možemo primenjivati razne sociološke, kulturne, nacionale, ekonomske kategorije kada govorimo o Crkvi. Međutim, ono što svi zaboravljamo na samom početku, to je identitet Crkve.
Crkva, zajednica ljudi i Boga, je upravo ona „Nojeva barka“ koja putuje ka svojoj luci, ka svom konačnom odredištu, Carstvu Nebeskom. Na tom svom „putu“, ona koristi kategorije ovozemaljskog života, kategorije vremena i prostora, koje joj samo služe kao sredstvo za ostvarivanje konačnog, večnog cilja, ulaska u Carstvo Božije.
U ovom članku, želim govoriti o problematici kalendara u Crkvi. Svake godine, ljudi sa ovog prostora, samouvereno grade svoj nacionalno-verski identitet, pre svega u zimskom periodu (decembar-januar), kroz tradicionalno obeležavanje praznika. Sve kreće sa slavom Sv. Nikola (pola slavi, pola ide na slavu), proslavom Nove godine, reprizom iste, reprizom reprize iste, zatim dolazi Badnji dan (i poslednji trzaji „pijukanja“ i slame u srpskom domu), Božić i, opet, puna trpeza praćena petardiranjem (puta tri), srpska Nova godina, repriza iste, da bi se čarobni krug završio uranjanjem u hladnu, bogojavljensku vodu radi potrage za Časnim krstom (i zlatnom slobodom?).


Što bi prof. dr Fundulis Joanis rekao, „ljudi su bića koja po prirodi svojoj vole praznike“, a jedna grčka drevna poslovica kaže: „Život bez praznika bi bio kao dug put bez odmora.“
Kalendar (lat. Kalendae- prvi dan u mesecu) podrazumeva skup pravila kojima se određuje odnos između raznih vremenskih intervala: dana, nedelje, meseca, godine. To je popis dana, nedelja, meseci u pojedinoj godini ali i način računanja vremena. Kalendari, kao popis pravila, javljaju se još u prvim ljudskim civilizacijama. I, kao takvih, razlikovali su se između naroda, kao i što su se menjali (način računanja vreman) tokom istorije (vremena). 
Na osnovu toga da li ćemo vreme računati prema Suncu ili Mesecu ili kombinovano (i Sunce i Mesec), imamo: solarni, lunarni, solarno-lunarni. Nas ovde, konkretno, zanimaju kako solarni, tako i lunarni. Od solarnih, pomenućemo rimski, a od lunarnih- judejski. Naime, hrišćanstvo se rodilo na tlu judaizma, ali istovremeno, širilo se u okvirima Rimskog carstva. Hristijanizacija i inkulturalizacija je podrazumevala stavljanje određenih istorijskih elemenata u okvir hrišćanstva i davanja hrišćanskog pečata. Najprostiji primer je proslava Božića 25.12. kada su stari Rimljani proslavljali Sol Inviktus-Nepobedivo Sunce i kada su se održavale Saturnalije, rimski festival u čast starorimskog boga Saturna. Zato hrišćanski pesnici Gospoda Isusa Hrista i nazivaju „Sunce Pravde“ (tropar Božića).
Za solarni kalendar, dan počinje izlaskom Sunca (kad petao ujutru zapeva), dok kod Jevreja, dan počinje zalaskom Sunca, uveče, kao što i kaže pisac Postanja: „i bi veče i bi jutro, dan...“ Dakle, prvo je bila tama (bezdan), a tek onda Bog stvara svetlost. Upravo to stvaranje svetlosti predstavlja stvaranje vremena, kao prve kategorije ovozemaljskog, materijalnog sveta. I u okviru vremena, stvara se prostor.


Rimski (solarni) kalendar
Prvi rimski kalendar, veruje se, bio je onaj u vreme prvog rimskog kralja, osnivača grada Rima- Romula, 753.pne. Kalendar je imao 10 meseci: 
Martius (31 dan)- Mars, bog rata
Aprilis (30)- lat. Otvoriti, proleće, cvetanje
Maius (31)- boginja Maja, zaštitnica biljaka
Iunius (30)- boginja Junona
Quintilis (31)- lat. redni broj pet (quintus)- promenjen u Iulius, prema Gaju Juliju Cezaru
Sextilis (30)- lat. redni broj šest (sextus)- promenjen u Augustus, po Oktavijanu Avgustu
September (30)- lat. red.br. sedam (septimus)
October (31)- lat. red.br. osam (octavus)
November (30)- lat.red.br. devet (nonus)
December (30)- lat.red.br. deset (decimus)
Kalendarska godina je trajala 304 dana, oko 61 dan zime nije bio obuhvaćen kalendarom, što je Rimljanima predstavljao problem. Kao potvrdu za ovu pretpostavku Makrobije je u svom delu „Saturnalije” zapisao i sledeće: „Povremeno se dešavalo da ciča zima zapadne u letnje mesece i suprotno tome, velike vrućine zavladaju u zimskim mesecima. Kada se tako nešto dogodilo, bilo je dozvoljeno da se pridoda određeni broj dana, a da se ne pominje ime meseca, tako da se doba godine prilagodi pojavama na nebu koje su bile odgovarajuće za tekući mesec.” 


Drugi rimski kalendar i prva reforma
Izvršena u vreme drugog rimskog kralja, Nume Pompiliusa, koji je oko 713. pne dodao dva meseca: 
Ianuarius- po bogu Janusu, koji ima dva lica i vodi računa o početku i kraju
Februarius- od lat. Februa- obred pročišćenja koji se održavao na kraju godine

Treći rimski kalendar- julijanski
Gaj Julije Cezar je 45. pne uveo ovaj kalendar, koji je izradio aleksandrijski astronom Sosigen. Godina, po ovom kalendaru, trajala je 365,25 dana. Ova 1/4 (0,25)je bila višak, koja se nadomestala svake četvrte godine (prestupne). Kako tropska godina traje 365,2564 ili 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 45,5sekundi, ovaj kalendar ima grešku od 11min i 14 sekundi, svake godine. Što znači, za 128 godina, javi se jedan ceo dan kao višak. 
Cezar je, između ostalog, prebacio januar i februar na početak, tako da je, npr, decembar (broj deset) bio, i ostao, dvanaesti mesec u godini. Takođe, za početak godine, umesto 1. marta, uveo je 1.januar.

Gregorijanski kalendar

Na predlog nemačkog astronoma Kristofera Klavijusa i napuljskog fizičara i astronoma Alojzija Lilija, papa Grgur XIII (onaj koji je odobrio pokolj u Vartolomejskoj noći 1572) je 24.02.1582.godine obznanio papskom bulom Inter Gravissimas novi kalendar, nazvan u njegovu čast- gregorijanski, koji je, zapravo, bio reformisani postojećeg, julijanskog. Prosečna dužina godine je 365,2425 dana, što je davalo grešku od samo 26,75 sekundi (u odnosu na tropsku godinu), i to je, svakako, bilo mnogo preciznije od julijanske greške (11 min. i 14 sek). Ovaj višak od 26,75 sek. će se anulirati (skupiti u jedan ceo dan) tek za 3229 godina.
Julijanska greška od jednog dana viška se javljala na svakih 128 godina. Na Prvom Vaseljenskom Saboru u Nikeji, 325. godine, Crkva je, između ostalog, anulirala tu grešku, tako što su izbačena 3 dana (od 45.pne do 325.g = 370god : 128= 2,89, tj. približno 3 dana). A godine 1582. (naravno, ta greška na svakih 128 god. je i dalje rasla) je trebalo ponovo anulirati taj problem (1582-325= 9,82, tj. približno 10). Iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da posle četvrtka 4. oktobra 1582. sledi petak 15. oktobar.


Sad vidimo da je danas (2015. godine) razlika 13 dana, trenutno. Naravno, zbog julijanske greške (višak na svakih 128 godina), napraviće se razmak od 14 dana između julijanskog i gregorijanskog kalendara, i taj razmak će se uvećavati na svakih 128 godina.
Gregorijanski kalendar, naravno, je imao i svoju istorijsko-političku pozadinu. Naime, 16. bek je bio veoma buran na teritoriji Zapadne Evrope, teritoriji koja je, crkveno, bila pod jurisdikcijom Katoličke crkve. Stoga, jedan od istorijsko-političkih razloga uvođenja novog kalendara, bila je i borba sa reformacijom u Crkvi. 
Ovaj „papski“ kalendar su odmah prihvatile zemlje gde je katoličanstvo bilo u većini (Italija, Španija, Portugal, a nešto kasnije (18.vek) su to uradile protestantske zemlje, poput Nemačke, Engleske. 
Ono što buni naš narod je taj sekularni problem kalendara. Zapravo, država Srbija je 1919. godine (Kraljevina SHS) prihvatila gregorijanski kalendar (kao i druge pravoslavne zemlje), ali je Crkva u Srbiji (SPC) ostala da vreme računa po „starom“, julijanskom načinu. 

Novojulijanski kalendar- Milankovićev
Na Svepravoslavnom kongresu 1923. u Carigradu, usvojena je reforma julijanskog kalendara. Konkretno, usvojen je predlog delegacije SPC, koju su činili mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo i prof. nebeske mehanike, Milutin Milanković. Milanković je koristio proračune srednjoškolskog profesora Maksima Trpkovića. Dakle, na predlog Milankovića, Kongres, na čelu sa vaseljenskim patrijarhom Meletijem IV, usvaja ove izmene. 
Razlozi su bili višebrojni. Želja da svi hrišćani praznuju istog dana važne praznike, poput Božića, Vaskrsa. Zatim, jedan od činilaca je i ekonomija. Zbog različitosti kalendara, javljao se problem u privredi i ekonomiji.
Ovaj kalendar je precizniji od julijanskog (setimo se, on je imao grešku od 11:14min), od gregorijanskog (on grešio za 26,75 sek), ali nije 100% tačan. Njegova greška je (samo) 2,75 sekundi. Dakle, svake godine se javlja višak od 2,75 sekundi. Potrebno je da prođe period od 31418 godina, da bi se javio taj višak kao jedan ceo dan.
Po julijanskom, 1 dan se javlja na svakih 128 godina; po gregorijanskom, na svakih 3229 godina, a ovde, na svakih 31418.

Kada se delegacija SPC vratila u Srbiju, rešeno je da se odluka o prihvatanju novog kalendara odloži. Arhijerejski sabor SPC septembra 1923. u Sremskim Karlovcima u principu usvojio novi kalendar, ali je sprovođenje odloženo za vreme „kada reformisani kalendar prihvate i primene i sve ostale pravoslavne crkve“.

Ono što treba sumirati i jasno odvojiti- države sveta (nebitno koja religija je dominantna) se drže gregorijanskog kalendara. Katolička crkva, takođe.
Razmimoilaženje je kod Pravoslavnih crkava.

Pravoslavne crkve koje i dalje koriste julijanski kalendar:
Antiohijska pravoslavna crkva
Jerusalimska pravoslavna crkva
Ruska pravoslavna crkva
Srpska pravoslavna crkva
Gruzijska pravoslavna crkva
Japanska pravoslavna crkva
Pravoslavne crkve koje su prešle na Milankovićev kalendar:
Carigradska patrijaršija
Aleksandrijska pravoslavna crkva
Rumunska pravoslavna crkva
Bugarska pravoslavna crkva
Kiparska pravoslavna crkva
Grčka pravoslavna crkva

Problematika prelaska na Milankovićev kalendar je kompleksna. U pitanju su razni činioci, politički, istorijski, kulturni i dr.
Jedan od problema je pitanje starokalendaraca i raskola. Crkve koje su prihvatile revidirani (Milankovićev) kalendar, suočile su se sa raskolom u svojoj Pomesnoj zajednici, sa pojavom starokalendaraca. Zatim, tu je problem psihičke prirode, uslovljen istorijsko-političkom tenzijom ovih prostora. Vlada zabluda da bi, prihvatanjem ovog kalendara, SPC prešla pod okrilje pape (gregorijanski i Milankovićev kalendar su dva različita kalendara, ali se, još uvek, preklapaju), jer tada bi se Božić slavio 25.12. (kada i Katolička crkva, ali ne kada i Ruska PC). Zatim, zagovornici julijanskog kalendara su govorili da taj Svepravoslavni kongres nema autoritet u Pravoslavlju. Za sam Kongres, kaže se da se radi o „neopravdanoj pretencioznosti“ jer na Kongresu nisu bili predstavnici svih crkava a njime je predsedavao patrijarh Meletije, koji u tom zvanju nije bio priznat od nekih autokefalnih crkava. 


Međutim, prelaskom na novi kalendar, rešilo bi se pitanje proslave Nove godine (što je uobičajeno) i Božićnog posta. Kontradiktorno je da verni slave NG (izobilje hrane, pića) u vreme posta. 

Nama, kao hrišćanima SPC, ostaje da poštujemo odluke naše Crkve, ali i da ne dozvolimo da budemo uvučeni u zamku prolaznosti.

Crkva svoj identitet ne crpi iz rimskog, jevrejskog ili bilo kog načina računanja vremena. Ona svoj identitet crpi iz Liturgije. U ovom svetu, služi se sredstvima ovog sveta (kao što je i kalendar). Sa svojim sistemom praznika, Crkva predokušava nadvremensku realnost nebeskog carstva ukidajući vreme. Najvažniji, ujedno i najstariji, praznik u hrišćanstvu je nedelja, kada se služi Liturgija. Dokle god znamo šta je prioritet u našoj veri, nećemo imati problem sa tradicijom. Onog trentuka kada nam tradicija postane važnija od Carstva Božijeg, tada ćemo „pasti“ i povesti se samo zakonima ovog „veka“, umesto da preobražavamo ovaj svet. Hristos nije došao da ukine zakon, već da ga ispuni.
Kako se kaže u Sv.Pismu, nije čovek stvoren radi subote (najvažniji praznik kod Jevreja), već je subota stvorena radi čoveka. Tako i ovde, ne smemo se mi prilagođavati „suboti“ (kalendaru, bogoslužbenom jeziku, formi...), već moramo tu formu prilagođavati sebi, radi zajednice sa Bogom.
Svoj pravoslavni, hrišćanski „pečat“ ne dobijamo preko nacionalnog bića, niti kroz proslavu Nove godine 13.01, kao ni kroz bogojavljensku vodicu, badnjak, već blagodaću Duha Svetog, kroz predokušaj Carstva Nebeskog, u Telu i Krvi Gospodnjoj (hleb i vino).


четвртак, 25. април 2019.

Ko to nekažnjeno uništava prirodu Srbije kao da je poseduje?




Ovo je Stara planina. Lepa i naša.
Ili je bar takva bila do skoro. Stara planina ima svoje reke i rečice. To su reke tih ljudi koji tamo žive, to su naše reke, tvoje i moje. To je zajednička voda, naša voda!
Međutim, pojavili su se neki ljudi koji prirodi a samim tim i svima nama, prave probleme. Znate šta rade? Namerno skreću tok reke i isušuju korita, tako što postavljaju velike crne cevi u koje reka ulazi, pa onda pravcem cevi određuju novi pravac reke. Zašto to rade?


Grade mini-hidroelektrane (MHE) gde koriste snagu vode za proizvodnju struje. Zatim tu struju prodaju državi, po povlašćenim cenama i tako zarađuju novac. Sve bi to bilo u redu da su to njihove privatne reke. Da su ih kupili, stvorili, da im je neko ostavio u nasledstvo. Ne, to su i dalje naše reke, tvoje i moje.
 Ovo je takođe Stara planina, danas. 
Sve to rade na Staroj planini u području koje je zaštićeno zakonom ove zemlje! Zaštićeno zakonom. Ove zemlje. Ne tamo neke privatne zemlje, nego ove zemlje! I ne samo na Staroj planini, već širom naše zemlje.
U Srbiji su do sada registrovane 173 mini-hidroelektrane. Kako su one izgrađene, kada, da li su ili nisu narušili prirodu i njeno normalno funkcionisanje, objasniće nam Goran Tokić iz građanske aktivističke grupe Odbranimo reke stare planine.


M Dokle se stiglo sa izgradnjom na Staroj planini i ima li nagoveštaja da će uništavanje prirode biti prekinuto?

Na Staroj planini se završava izgradnja MHE na Crnovrškoj reci (sliv Timoka), a o stepenu uništenja mogu da posvedoče svi koji su ove zime putovali ka Babinom Zubu, jer put prolazi kraj same reke i gradilišta. Cevi su, mimo zakona, pokopane u korito velikih voda, ali to niko od inspekcija ne vidi. Ili ne želi da vidi.
Sa nišavske strane planine, u slivu reke Temštice, započeta je samo jedna gradnja, na Rudinjskom potoku, ali smo nakon što je reka zbog radova potpuno presušila, taj potok vratili u nekadašnje korito i pozvali nadležne inspekcije da izvriše uviđaj i naprave zapisnike o stepenu ekološke katastrofe, koja je na presušenom delu reke totalna (čak su i vodene zmije uginule, a o ribama i rakovima da ne govorimo).
Cevi su, mimo zakona, pokopane u korito velikih voda, ali to niko od inspekcija ne vidi. Ili ne želi da vidi.
Trenutna pretnja je gradnja nekoliko MHE u gornjem toku Toplodolske reke, ali je lokalno stanovništvo čvrsto rešeno da haos koji se dogodio u selu Rakita (pri gradnji MHE Zvonce na Rakitskoj reci, opština Babušnica), ne dozvoli i u svom selu.


MKolika je do sada načinjena šteta i kako ona utiče na prirodu i svakodnevni život ljudi koji žive u njihovoj blizini?

Na Staroj planini je uništeno nekoliko kilometara jedne reke (Crnovrške), presušilo je nekoliko stotina metara Rudinjske reke (ali je to sanirano), pa je trenutna šteta relativno mala u odnosu na ono što bi moglo da zadesi najlepšu planinu Srbije. U planu je gradnja 58 MHE sa cevima dugim 2-3 km, što bi moglo da uništi oko 150 km staroplaninskih reka. No ta apokalipsa se izvesno neće desiti, građani Srbije to neće da dozvole i radovi će biti sprečeni po svaku cenu.











 Što se drugih reka tiče, onih van Stare planine, do sada učinjena šteta je katastrofalna. Najveći stepen uništenja je u opštinama Raška (sliv Ibra), Vlasotinca (sliv reke Vlasine i Južne Morave) i Bosilegrada (Dragovištica i pritoke).
U planu je gradnja 58 MHE sa cevima dugim 2-3 km, što bi moglo da uništi oko 150 km staroplaninskih reka.
Nekoliko desetina reka je ili potpuno presušilo ili njihovim koritima teče količina voda koja je dovoljna tek da zemlja ne ispuca pod Suncem. Stradanje riba, rakova i drugih vodenih organizama je merljivo u stotinama tona. Srbija je izgubila preko 100 km planinskih reka i potoka i nakon što se trenutno ludilo sa izgradnjom zaustavi, sve te reke treba vratiti u korita i pustitu prirodu da pokuša da sanira učinjenu štetu.


M Da li je teritorija na kojoj se MHE grade zaštićeno područje i kakvog je tipa zaštite?

Postoje tri zone zaštite: prva, druga i treća. Po zakonu je moguća gradnja u drugoj i trećoj zoni zaštite, uz razliku da su uslovi za drugu zonu (zona većeg stepena zaštite) strožiji.
Na osnovu ovoga neko bi mogao da pomisli da je sve po zakonu, ali nije. Mnoge druge tačke raznih zakona i naredbi eksplicitno zabranjuju uništavanje staništa zaštićenih i strogo zaštićenih životinja, ali se nadležne službe prave da te tačke ne postoje.
Stradanje riba, rakova i drugih vodenih organizama je merljivo u stotinama tona.
Napomenuću samo dve od nekoliko. U “Pravilniku o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva” pod članom 4. stoji:
“Zaštita strogo zaštićenih divljih vrsta sprovodi se zabranom korišćenja, uništavanja i preduzimanja svih aktivnosti kojima se mogu ugroziti divlje vrste i njihova staništa, kao i preduzimanjem mera i aktivnosti na upravljanju populacijama, propisanih ovim pravilnikom i posebnim zakonom.”


Planinske reke i potoci na kojima se grade MHE su pune i prepune strogo zaštićenih vrsta. Od riba (peš, brkica, zlatni vijun…), preko rakova (potočni rak), vodozemaca (šareni daždevnjak, planinski mrmoljak, žutotrbi mukač…), do ptica (vodenkos) i mnogih vrsta sisara koji su direktno (vidra) ili indirektno vezani za reke (ris, divlja mačka, mrki medved…).











Kada teškom mehanizacijom uđete u potok i razrovete rečno korito, kada reka presuši, kada posečete šumu, kada sagradite mašinsku zgradu koja proizvodu buku od 200 decibela, to je školski primer uništavanja staništa. Dakle, krši se član 4. ovog Pravilnika.


U Zakonu o zaštiti prirode postoji veliki broj članova koji direktno zabranjuju izvođenje bilo kakvih radova koji uništavaju reke. Recimo član 29, stav 2:
“Nije dozvoljeno preduzimati mere koje dovode do promena hidrološkog režima koje negativno utiču na životni ciklus, posebno na mrest ribljih vrsta.”
ili član 17:
“Zaštićena prirodna dobra koriste se i unapređuju na način koji omogućava njihovo trajno očuvanje i unapređivanje,uskladu sa zakonom kojim se uređuje zaštita prirode. U zaštićenom prirodnom dobru ne mogu se obavljati aktivnosti kojima se ugrožava kapacitet životne sredine, prirodna ravnoteža, biodiverzitet, hidrografske, geomorfološke, geološke, kulturne i pejzažne vrednosti ili na bilo koji način degradira kvaliteti svojstva prirodnog dobra.”

M Ukoliko neko naruši zakone, tada na scenu stupaju policija, inspekcija i sudstvo? Da li se neko od navedenih pojavio na Staroj planini?

U nekim slučajevim jesu reagovali, u nekima nisu. Pozitivan je primer Visočice i planirake MHE Pakleštica, gde je na inicijativu Ministarstva za Ekologiju zaustavljena gradnja, ali je sve to moralo da se razvlači po sudovima, iako je odmah bilo jasno da je gradnja na tom mestu u suprotnsti sa mnogim tačkama zakona.

M Koliko će MHE zaista proizvoditi energije i kome će i koliko ta količina značiti, s obzirom na količinu energije koju naša zemlja troši? Možete li da nam date neko slikovito poređenje, radi lakšeg razumevanja?



Kada bi se izgradilo 500 od planiranih 850 MHE sa dugim cevima i uništilo oko 1500 km reka, Srbija bi dobila oko 2-3% novih kapaciteta za proizvodnju električne energije. Nažalost, ti kapaciteti bi davali svoj maksimum samo u proleće, kada se tope snegovi i padaju obimne kiše i kada je temperatura u Srbiji prijatnih 15-20 C. Tada se niko niti greje na struju, niti koristi klima uređaje za hlađenje, pa je potrošnja na godišnjem minimumu. Istovremeno, velike HE (Đerdap, Bajina Bašta, Vrla, Pirot…) tada isporučuju ogromne količine EE, sa kojom čak postoje problemi u plasmanu.
One isporučuju struju onda kada Srbiji struja ne manjka, a ne isporučuju struju kada je Srbiji najpotrebnija.
Situacija se potpuno menja tokom leta. Reke padaju na godišnji minimum, a pale se klima uređaji, pa proizvodnja pada, a potrošnja vrtoglavo raste. MHE sa dugim cevima tada jedva da rade ili se potpuno gase, pa je njihov doprinos u ovom kriznom peridu ne postoji.











Slično je zimi, kada padavine ostaju na planinama u vidu snega, pa su bradsko-planinske reke opet male. Tada Srbija ima godišnji maksimum potrošnje, a MHE sa dugim cevima opet proizvode jako malo struje.
Može se, dakle, zaključiti da one isporučuju struju onda kada Srbiji struja ne manjka, a ne isporučuju struju kada je Srbiji najpotrebnija, pa se njihov uticaj na elektroenergetsku stabilnost sistema može potpuno zanemariti. One jedino služe da u proleće prave novac za privatnike.


M Ima li reakcija iz Ministarstva zaštite životne sredine, na ovaj, možemo reći genocid nad prirodom?

Ima. Ministar Goran Trivan je sagledao problem iz ugla stručnjaka i ocenio da je učinjena velika šteta po prirodu i smatra da treba zabraniti gradnju MHE u zaštićenim područjima prirode. Ta inicijativa je dobra, ali ona ipak ne rešava problem gradnje derivacionih MHE širom Srbije, na delovima reka van zaštićenih zona. Sve su to dragulji prirode, ne samo oni koje papir tako označava. No sama incijativa je ipak pozitivna i delimično bi rešila problem i mi je pozdravljamo. Ipak, niti ima odgovora od onih iznad njega, niti ima ikave garancije da će se to, ako se ikada usvoji, i sprovoditi.
Gradnja MHE u zaštićenim područijima je već sada zabranjena u skladu sa onih nekoliko tačaka koje sam ranije izneo, ali se MHE i dalje grade. Rečna korita su potpuno suva, iako su oni u obavezi da poštuju biloški minimum. Dakle, ne samo da je zakon loš po prirodu, već se i sprovođenje takvog zakona ne poštuje.

M Kako funkcioniše lanac proizvodnje i prodaje struje, stečene na ovaj način? Šta znači povlašćen proizvođač tj. povlašćena cena i ko to plaća proizvođačima?

Nakog puštanja MHE u rad, proizvođač počinje da prodaje tako proizvedenu EE državi, tj. EPS-u. On desetak godina ima garantovanu cenu od oko 9 do 12 euro centi po kilovat času. EPS zatim tu EE isporučuje građanima (firmama, preduzećima…) i prodaje im po okvirno duplo nižoj ceni, ali da bi taj gubitak pokrio on na sve naše račune dodaje stavku kojom se taj gubitak delimično pokriva.




Naknada za povlašćene proizvođače električne energije je stavka koju svi plaćamo putem računa za električnu energiju

To praktično znači da građani Srbije iz svog džepa plaćaju nekolicini privatnika da se bogati na račun uništenja reka, koje su vlasništvo naroda, da uništi sav živi svet, da ugrozi vodosnabdevanje i tradicionalni način života, da sruši sve šanse za razvojem seoskog i ribolovng turizma, a da pritom i EPS, kao narodna (državna) firma u svemu tome ima gubitke. Cela priča je bukvalno suluda!
To praktično znači da građani Srbije iz svog džepa plaćaju nekolicini privatnika da se bogati na račun uništenja reka, koje su vlasništvo naroda.

MKada vidimo suvo rečno korito, jasno nam je koje se ekološke posledice. Ali šta još negativnog donosi gradnja MHE?

Nažalost, još mnogo toga. Gradnja počinje sečom šume zarad gradnje pristupnih puteva, postavljanja cevovoda, zidanja vodozahvata i mašinske zgrade. Seča šume izaziva eroziju, a ona je naročito izražena pored samih reka. Ako posečete vrbake uz samu reku, koji svojim korenovim sistemom drže celokupnu masu zemljišta i stena na okupu, vi ste stvorili jednu nestabinu masu koju će svaka velika voda sve više i više potkopavati i osnositi, što na kraju može da izazove da se pokrene klizište i surva čitavo brdo.











Dalje, posle svake kiše dolazi do neprirodnog zamućenja vode, reka postaje bukvano blato, a sistemi za prečišćavanje vode to ne mogu da otklone. Naučno je dokazano da je nakon gradnje velikog broja MHE u slivu reke Vlasine voda koja stiže do vodozahvata za vodovod u takvom stanju da je nemoguće prečistiti je. Posebna opasnost dolazi nakon velikih kiša i topljenja snega, kada se ova nestabilna masa zemlje, peska i kamenja pokrene pod uticajem plavne vode.
Ovo je realna opasnost i šansa da dođe do katastrofalne poplave koja bi mogla da pogodi mesta nizvodno od izrađenih MHE, poput Vlasotinca ili Jošaničke banje i nažalost, očekivana je bar jednom u deset godina.