субота, 16. фебруар 2019.

Lažirana balkanska istorija i najveća izmišljotina: Vizantija nikada nije postojala …

rim3

Termin Vizantija ili Bizant izmislio je nemački „istoričar“ Heronim Volf 1557. godine, priču je raširio Monteskje i vatikanski agenti koji su hteli da slavu Rima prisvoje isključivo za sebe.



Ta njihova izmišljena Vizantija se za 1000 i kusur godina postojanja zvala Rimsko carstvo, Basileia Rhomaion, Rhomanía, Imperium Romanum, Romania, ili Rum na arapskom. Rimsko carstvo je imalo dvojezični naziv latinski i grčki i nijedan nije bio „Vizantija“.
Dve najpoznatije izmišljene zemlje su Nedođija, iz bajke o Petru Panu i Vizantija, iz bajke o lažiranoj balkanskoj istoriji. Država pod imenom Vizantija nikada nije postojala! Kada naša deca uče o tome u školi, to je isto kao kada bi učili o Nedođiji.
U dokumentima Vaseljenskih i Pomesnih sabora Hrišćanske Crkve ne postoji reč Vizantija. Takođe nema ni Konstatinopolja ni Vizantiona ni Vizantinaca. U mesecoslovima Hrišćanske Pravoslavne Crkve ne postoji nijedan vizantijski svetitelj.
Od 1054. pa sve do 1557. godine, Rim je pokušavao da preuzme kulturno nasleđe istočnog dela Rimskog carstva, odnosno Novog Rima. Međutim, svi ti napori Rima bili su bezuspešni.
Tada se javila genijalna zamisao. Izmisliće novo ime istočnom delu Rimskog carstva i nazvaće ga Vizantija.


Termin Vizantija ili Bizant izmislio je nemački “istoričar“ Heronim Volf 1557. godine, priču je raširio Monteskje i vatikanski agenti koji su hteli da slavu Rima prisvoje isključivo za sebe.
Ta njihova izmišljena Vizantija se za 1.000 i kusur godina postojanja zvala Rimsko carstvo, Basileia Rhomaion, Rhomanía, Imperium Romanum, Romania, ili Rum na arapskom.
vizantija

Rimsko carstvo je imalo dvojezični naziv latinski i grčki i nijedan nije bio „Vizantija”. Susedi ga nisu zvali Vizantija.
Na zapadu, Rimski papa je njenog vladara zvao Imperator Romaniae da ne bi upotrebio Imperator Romanum.


Arapi su je zvali Rum. Sada istočni deo Rimskog carstva, koje je nazvan Vizantija, ima neku ”svoju” vizantijsku istoriju koja će se pisati u 16. i 17 veku, i koja se ne sme poistovećivati sa istorijom Rimskog carstva.
Naziv Nova Roma treba izbrisati iz svih nacionalnih istorija i svih crkvenih dokumenta i dati mu novo ime Vizantion ili Konstantinopolj.
Postavlja se pitanje šta je sa srpskim istorijskim i kulturnim nasleđem, koje je uz pomoć domaćih servilnih istoričara izmišljenog carstva, izmenjeno i usaglašeno sa novonapisanom vizantijskom istorijom.
Odgovor je jednostavan. Srpska istorija je brisana ili usaglašavana sa unapred postavljenim ciljevima Velikog izumitelja.
Da bi pisali novu vizantološku istoriju srpskog naroda, servilni istoričari su ćutanjem prepustili zaboravu celokupno književno i naučno nasleđe srpskog naroda.
Za njih ne postoji Sveti srpski rukopis – Srpsko četvorojevanđelje, napisano na pergamentu na 305 strana, Zakonopravilo Svetog Save, Karejski tipik, Dečanske hrisovulje, Studenički tipik, Miroslavljevo jevanđelje i hiljade starih rukopisnih knjiga srpskog naroda razasutih po celoj Evropi.
Čak su i srpski grb sa ocilima i srpski dvoglavi orao iskorišćeni za obeležja izmišljene Vizantije, a nas danas sledbenici vatikansih istorijskih obmana ubeđuju da smo mi ta obeležja „ukrali“ od Vizantije!
Tako je Srpsko kulturno nasleđe postalo kolateralna šteta u borbi između Novog Rima i Rima, odnosno Istoka i Zapada. Prvi na udaru bio je Srpski kalendar najveći i najstariji naučni spomenik srpskog naroda. Umesto njega domaći servilni istoričari izmislili su vizantijski kalendar.


Izmišljeni vizantijski kalendar doveo je do toga da je Srpski kalendar, najveći naučni spomenik srpskog naroda pao u zaborav i postao samo još jedna kolateralna šteta.
Srpska Pravoslavna Crkva čuvala je Kalendar Svetog Save sve do 19. veka a danas Kalendar Svetog Save ne pominje ni Država ni Srpska Pravoslavna Crkva.
Odnošenje rukopisnih knjiga, povelja, zakona i crkvenih relikvija bila je bezočna krađa, prisvajanje i svojatanje velike istorijske i kulturne baštine srpskog naroda. Srbi su davali prednost duhovnim a oni materijalnim vrednostima.
Srbi su pisali a oni odnosili, jer svoje nisu imali. Tako se naše brojne najstarije rukopisne knjige nalaze širom državnih i privatnih kolekcija. Počevši od 17. veka, veliki broj istoričara piše vizantološku istoriju srpskog naroda a sve u skladu sa zadatim ciljevima.
Kada se izbroje sve istorije srpskog naroda koje su pisali vizantolozi dolazi se do saznanja da nijedan narod u svetu nema toliki broj izmišljenih istorija kao što ima srpski narod.

петак, 15. фебруар 2019.

МАЈОР МИЛАН ТЕПИЋ - СИНЂЕЛИЋ НОВОГ ДОБА


Четврт века погибије мајора Милана Тепића, последњег народног хероја Југославије

Александар Тепић, син легендарног мајора Тепића, говори о свом оцу и околностима под којима је страдао, дигавши у ваздух складиште муниције код Бјеловара да не би пало у руке хрватској паравојсци.



Његово име носе улице у многим градовима Србије и Републике Српске, касарна у Јакову код Београда, а спомен-плоча њему у част налази се и у једној од зграда Генералштаба Војске Србије у Топчидеру. Реч је о мајору Милану Тепићу, последњем народном хероју СФРЈ и једином коме је тај орден додељен током рата у којем је нестала та земља. Од његове херојске погибије прошло је 25 година.
Тепић је 29. септембра 1991. године, нешто пре 11 часова, дигао у ваздух велико складиште муниције ЈНА у Беденику код Бјеловара, жртвујући свој живот. Претходно је у борби погинуо војник на одслужењу војног рока Стојадин Мирковић, док су старијег водника Ранка Стевановића припадници хрватске паравојске стрељали по заузимању складишта.
Неколико заробљених војника ЈНА је касније ослобођено. Према подацима Војске Србије, на хрватској страни је у експлозији било 11 погинулих, мада се спекулише да су њихови губици били и већи.
Четврт века касније, шта осим наведених података знамо о Милану Тепићу и околностима под којима је жртвовао свој живот за одбрану своје земље и армије којој је припадао? „Политика“ је о овим темама разговарала са Александром Тепићем, Милановим сином.
Овај тридесеттрогодишњи информатичар, упркос свему кроз шта је прошла његова породица, смирено говори о животу и судбини свог оца. Каже да не би желео да ово буде прича о њему и његовој породици, истичући да деле судбину оних који су у ратовима изгубили неког ближњег. Александар Тепић напомиње и да се у сећањима на последње дане и погибију његовог оца, не смеју заборавити његови саборци, како страдали Мирковић и Стевановић, тако и они који су преживели.


– Мој отац рођен је 26. јануара 1957. године у Козарској Дубици, тада се звала Босанска Дубица. Имао је две сестре. У овом месту је завршио основну школу, а од трећег разреда гимназије био је војни стипендиста. Уписао је Војну академију, прво саобраћајни смер, а касније су га због добрих резултата пребацили на смер техничке службе – смер мотори и моторна возила. Практично, осим што је био официр стекао је и знања машинског инжењера – каже Александар Тепић.
У активну војну службу Милан Тепић ступио је 1980. Прво место службовања било му је Славонска Пожега, где су његова супруга Драгица и он добили ћерку Тању и сина Александра. Средином осамдесетих година прекомандован је у Вараждин, а 1990. године, када се већ рат осећао у ваздуху, у Бјеловар.
У овом граду била је смештена моторизована бригада ЈНА, касарна је била у самом Бјеловару, а складиште муниције изван града. Током 1991. нижу се оружани инциденти у Хрватској, породице припадника ЈНА српске националности су под посебним притиском. Милан одлучује да децу и супругу склони код својих, у Козарску Дубицу. Док се могло, обилазио их је, чак је долазио и на школске родитељске састанке. У лето 1991. ситуација је ескалирала, па се са супругом могао телефоном чути само у ретким приликама. Слободног кретања за припаднике ЈНА више није било, касарне у Хрватској су блокиране и опкољене.
– Био сам у прилици да разговарам са онима који су са мојим оцем били у складишту, са некима тек недавно. Један од њих је први пут о томе причао аутору књиге о мом оцу, али је инсистирао да говори у мом присуству – каже Тепић.


Објашњава да су се официри из касарне у Бјеловару месечно смењивали на дужности у складишту у Беденику, а у септембру је ту дужност преузео његов отац. У уобичајеној ситуацији, у складишту би били тројица старешина и око педесет до шездесет војника. Имали су на располагању четири оклопна транспортера.
У септембру 1991. Југославија се у крви распада по националним шавовима, па тако и њена војска. Војници из бригаде у Бјеловару дезертирају, а у складишту Беденик остаје их свега десетак, са све тројицом старешина. Милан Тепић наређује да се прилази складишту поново минирају, сумњајући да његов претходник на тој дужности, Хрват, то није урадио како је тражено.
Војницима предочава план да, у случају пада складишта муниције, дигне у ваздух и објекат и себе, о чему ће их на време обавестити како би се на време склонили на безбедно и тако преживели детонацију. Од тада Тепић не излази из једног објекта, где му је при руци детонатор, не дозвољавајући могућност да га било шта изненади и спречи у намери.
– Код њега је одлазио само један војник, пореклом из Бањалуке, који је касније испричао да су се у тој просторији налазили само војнички кревет и клупа на којој је отац држао сестрину и моју слику – каже Александар Тепић.
Хрватске снаге крећу у напад у зору 29. септембра 1991. године. Група војника опкољених у складишту пружа огорчен отпор, а прилазе складишту „покривају“ паљбом са оклопних транспортера. Убрзо противоклопна ракета погађа један транспортер, посада успева да се извуче из олупине. Нешто касније, друга ракета погађа суседни транспортер у којем гине Стојадин Мирковић.
Припадници Збора народне гарде надиру, војници ЈНА се под борбом повлаче у последњи заклон о којем су раније разговарали. Када је постало јасно да се складиште више не може одбранити, као и да су његови војници у безбедном простору, Тепић активира детонатор. Над околином Бјеловара одјекнула је страшна експлозија. Хрватски медији су известили да се печурка над Бедеником, облак дима, могла видети из Мађарске.
– Мислим да се мој отац одлучио за тај чин јер му је породица била на сигурном, код његових, и зато што је веровао у државу и војску, да ће нас збринути. Тако је и било, стамбено смо обезбеђени, а и ја сам завршио Војну академију. Никада нисмо тражили никакве привилегије у односу на породице других страдалих – каже Александар Тепић.
На гробљу у родном месту мајора Тепића налази се надгробни споменик са његовом сликом и подацима. Али, гроб је празан – његови посмртни остаци званично нису пронађени, а незванично – сахрањени су у необележеном гробу на једном загребачком гробљу. Породица је дала узорке ДНК, тако да је на Комисији за нестала лица да покуша да пронађе посмртне остатке последњег народног хероја.
izvor:novitetinovosti.blogspot.com  "БИРАЧ ДАНАС"

Dan kada su SRBI USTALI



Srbija danas slavi dva značajna događaja iz prošlosti. Prvi je Dan državnosti, u spomen na dan kada je na zboru u Orašcu 1804. godine podignut Prvi srpski ustanak. Drugi je dan kada je u Kragujevcu 1835. godine donet Sretenjski ustav.

Dan kada su SRBI USTALI

Prvi srpski ustanak predstavlja početak srpske revolucije, koja je po mišljenjima istoričara trajala do 1815. godine, odnosno zajedno sa Drugim srpskim ustankom.
Ovaj ustanak je bio ustanak Srba u Beogradskom pašaluku i okolnih šest nahija protiv Turaka u periodu od 14. februara 1804. do 7. oktobra 1813. godine. Otpočeo je kao lokalna pobuna protiv dahija, a prerastao je u prvu fazu srpske revolucije. Ustanici predvođeni Karađorđem uspeli su da u značajnom vremenskom intervalu oslobode pašaluk. Ovaj ustanak je prethodio Drugom srpskom ustanku 1815, koji je na kraju doveo do stvaranja moderne Srbije.
Postoje stavovi po kojima se revolucija završava turskim hatišerifom iz 1830, pa čak i onih koji sežu do 1918. i kraja Prvog svetskog rata.
U svakom slučaju, Prvi srpski ustanak je početak srpske borbe za oslobođenje, odnosno predstavlja rađanje srpske moderne države u 19. veku. Kao takav on zauzima veoma posebno mesto u istoriji srpskog naroda i države, te se njegov početak danas obeležava kao Dan Državnosti Republike Srbije, 15. februar.
Ustanak je pokrenut kao reakcija na janičarski režim u Beoradskom pašaluku, a kao svoje ciljeve je imao oslobođenje od Turaka, vaskrs srpske države i izgradnju novih državnih institucija, ukidanje feudalizma i kulturni preporod.



BEOGRADSKI PAŠALUK PRED USTANAK
Naime, u 18. veku turski (osmanlijski) feudalizam ušao u fazu raspadanja i to se naročito odrazilo na njen međunarodni položaj. Osmanlijska država i vojska je postepeno gubila svoju nekadašnju moć i organizovanost, a i u naoružanju, opremi i obuci, znatno je zaostajala za armijama evropskih sila. S druge strane, nizali su se neuspesi i u austrijsko-turskim i rusko-turskim ratovima.
Svištovski mir
Svištovskim mirom je okončan poslednji austrijsko-turski rat koji se vodio od 1788. do 1791. Srbi su kao dobrovoljci aktivno učestvovali na strani Austrije. Međutim Svištovski mir nije doneo Srbima oslobođenje od turske vlasti, već samo amnestiju.
Da bi smirio situaciju, turski sultan Selim III je fermanima iz 1793. i 1794. potvrdio Srbima ranije organe vlasti, tako da su pored vezira i kadije, selima upravljali i knezovi, a u knežinama oborknezovi. Tada je u Beogradskom pašaluku bilo 45 knežina, a od aprila 1796. godine na čelo 12 nahija birani su obor-knezovi koji su sami ubirali poreze i predavali ih vlastima, čak su delimično vršili i sudsku i upravnu vlast u knežinama, ali sukobi između janjičara, koji su i dalje hteli najvišu vlast i spahija koji su želeli osvetu, zbog ugroženog položaja, sve više zaoštravani.
Dolaskom novog paše Abu Bekira, situacija u Srbiji se dosta izmenila. Odmah posle njegovog dolaska u Niš, organizovano je ubistvo tadašnjeg predvodnika janjičara, Deli-Ahmeta.
Ubrzo zatim, posebnim fermanom paša je naredio janjičarima da se uklone iz Beograda i pašaluka. Janjičari su se pretežno sklonili u susedne pokrajine. U narednom periodu u Srbiji dolazi do oživljavanja privrede, a tako je bilo u Srbiji na početku vladavine Hadži Mustafe, naslednika Abu Bekira.
Proterani janjičari našli su utočište u Vidinu, tačnije kod sina vidinskog ajana Osmana Pazvanoglua, koji je bio zaslužan, najverovatnije po nagovoru janjičara, za napad na nahije beogradskog pašaluka. Porta je primorana da se brani i zato uključuje Srbe u borbu protiv janjičara.
Pošto Porta nije uspela da oružjem umiri janjičare, Hadži Mustafa je primoran da im dozvoli povratak u pašaluk, iako su oni proterani iz Beograda posebnim fermanom.


Janjičari su se veoma brzo sukobili sa domaćim obor-knezovima. Situacija u zemlji se naročito pogoršala kada su janjičari ustali i protiv samog paše.Zbog toga je on za rat protiv janjičara angažovao i Srbe i Turke.
Međutim, u julu 1801. godine janjičari su zauzeli Beograd i primorali pašu da udalji svoju vojsku; ubrzo nakon povlačenja Srba i odlaska Turaka u Niš, Hadži-Mustafa je ubijen (15. decembra).
Vrhovnu vlast tada su preuzeli četiri vođe janjičara, Alija Kučuk, Aganlija, Mula Jusuf i Mehmed-aga Fočić. Nazivali su sebe dahijama, a svakom od njih pripao je po jedan deo zemlje, dok su zajedničku vlast vršili iz Beograda.
Dahije su ukinule povlastice iz 1793. i 1794. godine, sami ubirali poreze i druge dažbine, sudili i presuđivali po svojoj volji.

Turska Porta je bila potpuno nemoćna, što je ugrozilo autoritet centralne vlasti i sultana.
Kao naslednik, u Beograd je stigao Hasan-paša, koji nije imao nekog velikog uticaja ni na tadašnju vlast, ali ni na dahije. Zbog bojazni Porte da bi janjičari mogli u Beograd dovesti samog Pazvan-Oglu, što bi dovelo do još većih zaoštravanja odnosa u Srbiji, janjičarima je oprošteno.
Početkom 1803. godine sastalo se 12 knezova valjevske nahije, među kojima su se naročito isticali Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin. Na ovom sastanku odlučeno ja da se za osam meseci podigne ustanak. Neke starešine iz Šumadije su se takođe sastale i donele sličnu odluku.


Krajem iste godine Aleksa Nenadović uputio je jedno pismo austrijskom komandantu u Zemunu, majoru Mitezeru, u kojem je konstatovano da su Srbi posvađali dahije i da će najverovatnije doći do oružanog sukoba između njih.
Sasvim slučajno ovo pismo je palo u ruke dahijama, koji su tek tada uvideli kakva je situacija u Beogradskom pašaluku.
Bojeći se i austrijske intervencije u mogućem ustanku, dahije su organizovale seču knezova, 4. februara 1804. godine, u kojoj je pobijena većina istaknutijih Srba trgovaca, knezova, sveštenika, naročito onih koji su se istakli u borbi protiv janjičara i u Kočinoj krajini.
Nije ih uplašila seča...Od onih srpskih poglavara koji su izbegli seču, neki su se sklonili, dok su one "prirodne poglavice" odmah organizovale ljude u svojim krajevima.
Po pravcima kojima su dahije krenule u seču knezova, buljubaša, sveštenika, kmetova, hajduka, trgovaca i drugih znatnijih ljudi, možemo obeležiti glavna žarišta bune koja će odmah uslediti. To su: istočna Srbija, Šumadija i zapadna Srbija. Bilans žrtava je stravičan. Počev od prvih žrtava, kneza Alekse Nenadovića i Ilije Birčanina u Valjevu, kneza Petra u Ćupriji i mnogih drugih, do zadnje, tj. pogubljenja Hadži Ruvima, brojke se razlikuju.


Najpre su se u Šumadiji sastala tri narodna poglavara: Đorđe Petrović, kog su Turci nazvali Karađorđe, zatim Janko Katić i Vasa Čarapić. Oko njih su se veoma brzo okupili mnogi, kako i domaće srpsko stanovništvo, tako i hajduci, među kojima su bili i Stanoje Glavaš i hajduk Veljko.

Na ovu vest diglo se stanovništvo i s one strane Kolubare, gde su se naročito istakli Jakov Nenadović, Aleksin brat, sveštenik Luka Lazarević. Slična situacija bila je i s one strane Morave, gde su se istakli Milenko Stojković i Petar Teodorović DobrnjacUbrzo je skoro cela zemlja bila pod oružjem.
Srpska ustanička vojska, iako seljačka po svom karakteru, nije bila bez iskustva. Prve ustaničke jedinice su činili, osim narodnih starešina, viđenijih ljudi, hajduka, i veliki broj dobrovoljaca iz Austrije, među kojima je bilo dosta frajkora sa vojničkim i starešinskim iskustvom.

Broj ustanika je rastao od samog početka i nije precizno utvrđen. Smatra se da je u aprilu 1804. broj ustanika bio 25.000. Sa rastom ustanka, rasla je i vojska.
Hajdučke čete i seljački odredi su prerasli u narodnu vojsku (miliciju) koja je bila organizovana po teritorijalnom principu, odnosno svaka nahija je imala svoju vojsku. Vojnici su prikupljani po potrebi.


Na čelu vojske bio je vožd Karađorđe,a pod njim velike vojvode i vojvode koje su imale komandu nad nekoliko nahija. Nahijskim vojskama su komandovale bimbaše a srezovima buljubaše. Sela su u borbi vodile male buljubaše, a većim podbuljubaše koji su pod sobom imali desetine od deset do dvadeset ljudi.
sretenje, karađorđe, sretenjski ustavFoto: MONDO/Mario Milojević












Izdržavanje vojske je u potpunosti padalo na teret vojnika, koji su bili u obavezi da sebi obezbede odeću i hranu u slučaju poziva. Oružje ustanika je ispočetka bilo krajnje raznorodno, od vatrenog do kopalja i vila.


PRVE BITKE I POBEDE
Prva ustanička bitka desila se 25. februara u selu Drlupi, kojom prilikom je Karađorđe sa ustanicima razbio Aganlijin odred i naterao ih u beg. Iako malih razmera, Bitka na Drlupi je dala krila ustanicima i povukla ceo pašaluk u ustanak, a Beograd pod Turcima je bio odsečen od ostatka carstva.
Bitka koja je pak dala veličinu ustanku i načinila ga narodnim pokretom za oslobođenje bila je Bitka na Ivankovcu u kojem su se ustanici sukobili prvi put sa carskom vojskom od 6.000 ljudi predvođenih Hafiz-pašom koji su poslati od Niša da uspostave carsku vlast u Beogradskom pašaluku. Ustanici su od 18. do 20. avgusta 1805. u velikim borbama odbili carsku vojsku i naterali je u povlačenje. Pobeda na Ivankovcu je prva velika pobeda srpske vojske u ustanku i označila je otvoreni rat protiv sultana.
Beogradska varoš je oslobođena 12. decembra 1806. godine i Turci su potisnuti u Kalemgdansku tvrđavu, za šta je izuzetno zaslužan buljubaša Konda, rodom iz okoline Janjine u Grčkoj, prebegao iz tabora turskog mandanta Alije Gušanca.
Sultan je nakon poraza ustanike shvatio ozbiljno i 1806. preduzeo veću kampanju sa ciljem da ponovo uspostavi vlast u pašaluku.
Turske operacije su predviđale napad na ustanike iz tri pravca: od Vidina, sa juga i iz Bosne. Usled nesihronizovane akcije turskih vojski i velike požrtvovanosti srpskih ustanika u bitkama na Mišaru i kod Deligrada Srbija je bila odbranjena.
Položaj ustanika je dodatno poboljšan kada su kao saveznika dobili Rusiju koja je od kraja 1806. Bila u ratu sa Otomanskom imperijom.
Ratovanje ustanika u savezu sa Rusijom imalo je promenljiv karakter usled spleta međunarodnih okolnosti i položaja Rusije u Evropi, kao i činjenice da su Turci pojačali svoje napade na ustanike.


"IZDAJA" RUSIJE I PORAZI
Operacije ustanika su proširene van Beoradskog pašaluka na istočnu Srbiju, Bosnu i Novopazarski sandžak. Osetne poraze ustanici su počeli da trpe 1809. godine od velike casrke vojske koju je od Niša predvodio Huršid-paša. Porazi na Čegru 31. maja i pad Deligrada 23. avgusta su uzdrmali samopouzdanje ustanika, pogotovo u kombinaciji sa kolebanjem Rusije da pokrene veće operacije.
Zajedničke operacije Srba i Rusa 1810. su uspele da poprave situaciju iz 1806. ali dalji tok događaja nije išao na ruku ustanicima. Položaj Rusije u Evropi nije bio nimalo povoljan, a rat sa Napoleonom 1812. bio je krajnje izvestan. Iz tih razloga je Rusija sa Osmanskom imperijom potpisala 28. maja Bukureški mir čiji je član osam govorio da Porta ima pravo da ponovo uspostavi svoju vlast u Rusiji. Bukureški mir je predstavljao ogromno iznenađenje za ustanike i delovao je veoma poražavajuće na njih.
Ostavši bez saveznika, ustanici su se jula 1813. suočili sa turskom ofanzivom od Vidina, Niša i sa Drine. Bez municije i opreme, potpuno sami, ustanici nisu bili u stanju da odbrane Srbiju, i Turci su 7. oktobra ušli u Beograd.
Iako ugušen, Prvi srpski ustanak je predstavljao tek početak srpske revolucije i na njegovim osnovama je građena buduća sloboda Srbije.
SKUP U ORAŠCU
Za početak ustanka, uzima se skup narodnih prvaka, mahom iz Šumadije u celu Orašac, na mestu poznatom kao Marićevića jaruga 2. Februara 1804. po julijanskom kalendaru, odnosno 14. februara po gregorijanskom kalendaru. Na skupu je za vožda-vrhovnog vojvodu izabran Đorđe Petrović – Karađorđe i već tada se donela odluka o pokretanju akcije protiv Turaka. Istog dana, ustanici su napali turske jedinice širom kragujevačke nahije.
Na ovom zboru bilo je oko 300 ljudi, uglavnom iz okoline.
U vezi sa datumom održavanja zbora u Orašcu postoje nedoumice. Najčešće se kao verovatan uzima 02. februar 1804. po starom ili 14. po novom kalendaru. Inače, zbor u selu Orašcu nije imao karakter ili značenje predstavničkog tela, skupštine (narodne ili starešinske) kao institucije ili kao organa vlasti. Bio je to improvizovani skup jednog broja starešina.



O SRETENJSKOM USTAVU

Sretenjski ustav je prvi ustav moderne Srbije u periodu kada je ona bila kneževina. Učeni Srbin iz Austrije, Dimitrije Davidović, tvorac je Ustava iz 1835, koji je donesen, između ostalog, i da bi se ograničio apsolutizam kneza Miloša Obrenovića.
Dan kada je donesen Sretenjski ustav obeležava se i kao Dan državnosti Srbije, a takođe i Srpska pravoslavna crkva svečano obeležava ovaj dan od 554. godine seća na dan kada je Bogorodica prvi put uvela u hram novorođenog Hrista da ga posveti Bogu i da sebe očisti.
Jedan od prvih demokratskih ustava
Reč je o jednom od prvih demokratskih ustava u Evropi. U njemu su izražene potrebe srpskog društva: nacionalna emancipacija, razbijanje feudalnih ustanova i autikratske vladavine. Ustav je rađen po uzoru na francuske ustavne povelje od 1814. i 1830. i belgijski ustav od 1831. godine.
Sretenjski ustav je izglasan tokom najvažnijeg skupštinskog zasedanja za vreme vladavine Miloša Obrenovića, u Kragujevcu, na ledini pored kneževe crkve, a njemu je prethodila duga i mukotrpna ustanička borba sa Turcima.
Miletina buna januara 1835. je bila neposredan povod za donošenje ustava. Nakon Drugog srpskog ustanka, glavni knežev takmac u vlasti je bila Narodna kancelarija, pretvorena 1826. godine u Beogradski sud. Nezadovoljstvo Miloševim apsolutizmom je dovelo do dizanja mnogobrojnih buna.
Pred samo skupštinsko zasedanje, koje je počelo 14. februara u ranim jutarnjim satima, a kojem je prethodila molitva crkvenih velikodostojnika i prizivanje duha svetog, knez Miloš Veliki je održao besedu, i sa improvizovane drvene bine tom prilikom poručio:
"Iz njega (Ustava) ćete videti da su opštenarodna prava koji će svaki Srbin uživati, prostrano, i onako opisana i razgranata kako ih samo čovečanstvo predpisuje. U njima ćete naći da je ličnost svakog Srbina slobodna, i da je svaki Srbin gospodar od svog imanja.


Ukinut pod pritiscima spoljaSretenjski ustav, koji je napisan za svega 20 dana, bio je na snazi čitavih 55 dana, ali je bio jedan od modernijih, demokratskijih i liberalnijih ustava svog doba. Ukinut je pod pritiscima Turske, Rusije i Austrije 17. marta 1835. godine, samo mesec i po dana od donošenja. Njegov tvorac, Dimitrije Davidović, isteran je iz službe.
Imajući u vidu da je ustav najviši pravni akt jedne zemlje, a da je Srbija tada bila vazalna kneževina Osmanskog carstva, Porta se protivila njenom donošenju. Austrija je takođe bila protiv ustava, jer ga ni sama nije imala. Rusija je donošenje ustava prokomentarisla kao “francuski rasad u turskoj šumi”.
Kada je srpski izaslanik Mihailo German krajem februara odneo Ustav u Carigrad, turski ministar inostranih poslova je izjavio da je to “zarazitelna konstitucija”. Ruski poslanik u Carigradu Butenjev bio je još strožiji, optužujući Srbe da su napravili francusko-švajcarsku konstituciju. Bile su mu problematične i boje na srpskoj zastavi jer su iste kao i na francuskoj. Knez Miloš, jedva je dočekao ovo odbijanje velikih sila, pa je Ustav ukinut već 17. marta 1835. godine.
Ustav je donet na skupštini na Sretenje 14. februara 1835. godine. Za ovo skupštinsko zasedanje vladalo je ogromno interesovanje, kako u zemlji tako i u inostranstvu.
Sretenjska skupština okupila je 2.400 narodnih predstavnika iz cele Srbije, a donošenju Ustava, koji je izglasan drugog dana zasedanja, 15. februara, prisustvovalo je oko 10.000 znatiželjnika, uglavnom šumadijskih seljaka. Nisu izostali ni predstavnici velikih sila, zainteresovani za ishod događaja koji će obeležiti državotvornu istoriju naše zemlje.
izvor:MONDO

Tajne Petrovaradinske tvrđave: Ovde je bio zatočen VOŽD KARAĐORĐE lično (FOTO)

Petrovaradinska tvrđava
Petrovaradinska tvrđava, istoričarima poznata kao Gibraltar na Dunavu, mladima po festivalu Egzit, ljubiteljima "čašice" i dobre muzike po osam tamburaša Janike Balaža, jedno vreme bila je i mesto zatočeništva vođe Prvog srpskog ustanka, Karađorđa!
Te 1804. godine, kada je podignut Prvi srpski ustanak, vožd Karađorđe obratio i vladici Jovanu Jovanoviću da pomogne, kako materijalno, tako i u ljudstvu.

U to vreme je dosta Srba iz Austrougarske monarhije pomagalo Prvi srpski ustanak, te ne čudi podatak da je sam vladika Jovan odmah na početku podizanja ustanka uspeo da otkupi i prokrijumčari jedan top sa Petrovaradinske tvrđave. On ga je poslao Karađorđu, a posle 6 nedelja to isto radi i sa drugim topom. To su bili gvozdeni topovi za borbe, sa kojim Karađorđe napada Beograd, Šabac i Požarevac.
Karađorđe

Naoružanje je bilo samo jedan deo pomoći koju su srpski ustanici dobili iz Novog Sada, a ostalo je zabeleženo da je pored toga, od novosadskog magistrata stiglo oko 12.000 forinti. Ustanicima su najviše nedostajali konji, oružje, barut i kremen, za šta su se pismima obraćali vladici Jovanu Jovanoviću, jer je imao čvrste veze sa ruskim carom, a ujedno je imao i dobre kontakte sa našim ljudima.
Karađorđe Petrović, nakon sloma Prvog srpskog ustanka 1813. godine, nepuna tri meseca, biva interniran na Petrovaradinskoj tvrđavi.
Istorijski podaci kažu da je vožd na tvrđavi u velikoj muci proveo period od 31. oktobra 1813. do 22. januara 1814. godine, kada je premešten u Grac, a potom otišao za Rusiju. Svoj jedini boravak u ovom delu današnje države proveo u neraspoloženju i brizi za sunarodnike u ustaničkoj Srbiji, koji su u to vreme trpeli odmazdu Turaka. 
Kada se povela priča o podizanju spomenika voždu na Petrovaradinskoj tvrđavi, glavni argument za odbijanje ove inicijative bio je taj što se spomenici podižu osvajačima, a vožd to nije bio, bar kada je tvrđava u pitanju.
S obzirom da ovaj period njegovog života u internaciji, posle sloma Prvog srpskog ustanka, predstavlja tešku epizodu našeg vojskovođe i rodonačelnika kraljevske dinastije, smatralo se neprikladnim da se ovaj istorijski događaj obeleži izradom i postavljanjem umetničke spomen ploče na objektu u kojem je boravio.
Novi Sad i zahvalni građani velikom Karađorđu odužili su se kako su mogli- jedna gradska ulica nosi njegovo ime, a pre deset godina fudbalskom stadionu vraćeno je staro ime i originalan naziv "Karađorđe", koji mu je dao projektant David Daka Popović

KAKO JE UBIJEN VOŽD KARAĐORĐE: Noć kada kum dolazi





KAKO JE UBIJEN VOŽD KARAĐORĐE: Noć kada kum dolazi


 NOĆ IZMEĐU 25. I 26. JULA se obeležava 199 godina od smrti Đorđa Petrovića, vožda srpskog naroda, kog su Turci nazvali “Crnim Đorđem”.
Iz “Rodoslova dinastije Karađorđević” Bogoljuba M. Lazarevića- Andrića

Karađorđe (Crni Đorđe), taj hrabri i neustrašivi i beskompromisni borac protiv Turaka učinio je i doprineo da baš ta teška vremena poslednje turske vladavine, postanu najsvetlije i najsvetije stranice ne samo naše srpske, nego i južnoslovenske istorije.
U vreme pojave Karađorđa, posle viševekovnog robovanja Osmanilijama, globe naroda, raznih zuluma i na kraju, posle poznate seče knezova, narodu je “prekipelo”, čaša je prepunjena i 1804. godine, kako kaže naša narodna pesma: “Usta raja ko iz zemlje trava”.
“Tu knezovi nisu radi kavziVeć je rada sirotinja raja Koja globe davati ne možeNi trpeti turskoga zuluma.”



Karađorđe, po prirodi rođeni slobodar, već u to vreme proslavljeni borac protiv Turaka Osmanlija, kao ugledni domaćin i trgovac, izabran je na zboru u Orašcu 15. februara 1804. godine za vođu ustanka. Zboru su prisustvovali svi viđeniji ljudi Šumadije i Srbije (sveštenici, knezovi, trgovci, bivše buljubaše narodne vojske i dr.).
Pri polaganju zakletve činodejstvovao je prota Atanasije.

MiloÅ¡ Obrenović MILOŠ OBRENOVIĆ
Ovim činom Đorđe Petrović postao je vožd Karađorđe, a time osnivač i utemeljivač vladarske loze Karađorđevića. Karađorđe je tada imao 42 godine, bio je oženjen suprugom Jelenom Jovanović iz Masloševa. U braku su imali sedmoro dece…
Uskoro, po proglašenju ustanka u Orašcu, na inicijativu Karađorđa i pod njegovim rukovodstvom, sazvana je i prva skupština starešina u Ostružnici, na ko-joj su udareni temelji zajedničkoj akciji ustanika.
Prema sačuvanoj dokumentaciji iz toga vremena, Karađorđe se od početka maja potpisuje kao “vožd”, “pervi predvoditelj”, “vrhovni vojvoda”, “komandant od Srbije”, dok su buduće velike vojvode još uvek buljubaše.
Pri tome, Karađorđe je zahtevao napuštanje Beograda od strane dahija i nije pristajao ni na kakve pregovore sa njima.


Bosanski vezir Bećir-paša, koji je bio došao kao sultanov izaslanik da polovičnim rešenjima zavede red u Pašaluku, naišao je na čvrst i odlučan otpor Karađorđa. Vožd je bio beskompromisan i nije se zadovoljavao polovičnim rešenjima sultanovog vezira.
Odlučno i čvrsto se opredelio za nastavak borbe sa jasno izraženim oslobodilačkim ciljevima i pored toga što je bilo manjih kolebanja kod pojedinih njegovih starešina (verovatno Miloša Obrenovića i drugih koji su mu i došli glave 1817. — prim. autora).

Srpski ustanak SRPSKI USTANAK


U Pećanima, u proleće 1805, na tzv. Pećanskoj skupštini, po ruskom savetu Srbija je trebalo da preda Porti sve svoje zahteve koje želi da joj se ispune.
Pri ovome, na izričito Karađorđevo insistiranje, na prvome se mestu našao zahtev (predstavka od maja 1805) kojim se bezuslovno traži ukidanje feudalnih spahijskih odnosa i zavođenje unutrašnje autonomne uprave u Beogradskom pašaluku.
Pošto Turci nisu pristali na ovakve uslove, nastavljena je oružana borba. Oslobođene su još tri nahije, postignuta je pobeda na Ivankovcu 1805, a početkom 1806. ustanak izlazi iz okvira Beogradskog pašaluka.

“Sredinom 1806. godine razbijena je turska ofanziva, zabeležena je velika pobeda na Mišaru (avgusta 1806.) i priključeni novooslobođeni krajevi. Krajem iste godine osvojen je Beograd, a 1807. Šabac i Užice.”2
Ove značajne pobede srpskih ustanika, kao i početak rusko-turskog rata krajem 1806. godine, prisilili su Portu na pregovore. Poznatim “Ičkovim mirom” (nazvanim po Petru Ičku) bilo je predviđeno da Srbija postane vazalna kneževina Turskog carstva. Sa ovakvim statusom bila bi vezana za Portu samo plaćanjem godišnjeg danka i držanjem u Beogradu jednog carskog predstavnika, koji bi služio kao veza između srpske vlade i Carigrada.
Ovakvi uslovi mira nisu odgovarali Karađorđu. On je želeo potpuno oslobođenje svih Srba pod turskom vladavinom i sticanje pune nezavisnosti.


Radi ostvarivanja ovih ciljeva dolazi do novog, čvršćeg povezivanja sa Rusijom i nastavka rata u proleće 1807. Sledeće dve godine (1808. i 1809.) došlo je do izvesne krize u odnosima Srbije i Rusije, pošto nisu ispunjeni Karađorđevi planovi i očekivanja. Karađorđe je u to vreme bio u stalnim sukobima sa ruskim diplomatskim predstavnikom u Srbiji Rodofinikinom, uglavnom zbog neaktivnosti ruske vojske. Ovo nepoverenje kod Karađorđa je nestalo tek 1810. godine, kada je došlo do zajedničkog uspeha.
U to vreme, neke vojvode — Karađorđeva opozicija — potpomognute Rodofinikinom, aktivno rade na ograničavanju i osporavanju Karađorđeve vlasti.
Ustavnim aktima od 26. decembra 1808. i priznavanjem Karađorđa za “verhovnog serbskog predvoditelja”, i drugim od 20—23. januara 1811, koji je to potvrdio, dotadašnji sukobi su okončani. Vojvoda Petar Dobrnjac i vojvoda Milenko Stojković nisu prihvatili ove promene, pa su proterani iz Srbije.


Karađorđe je ovim stilom vladanja doprinosio učvršćivanju samostalnog unutrašnjeg razvitka, čvršćem državnom jedinstvu i jačanju osnova novih društveno-ekonomskih odnosa u ustaničkoj Srbiji. Oslobodilačka akcija Karađorđeve vojske nastavljena je i 1811. opsadom Vidina i odbranom južnog fronta na kome se tada nalazio i sam vožd.
U to vreme, ruski car Aleksandar I bio je jako ugrožen Napoleonovim pohodom na Rusiju, zbog čega mu je preko bio potreban mir sa Turskom. U takvoj situaciji nije bio u mogućnosti da se detaljnije bavi i srpskim pitanjem. Iz tih razloga vojna saradnja Rusije sa Srbijom bližila se kraju.


Posle poraza Turaka 1812. kod Ruščuka u borbi sa Rusijom, Turci su zaključili sa Rusima poznati Bukureštanski mir. Ovim mirom (tačka VIII) Srbija je bila oštećena. Dobila js samo neke samouprave, a Turska vojska mogućnost da ponovo zaposedne već oslobođene gradove. “Ovim mirom nisu bili zadovoljni ni Srbi ni Turci, što je dovelo do velike Turske ofanzive 1813. godine, koja je slomila otpor Srba na Moravi, Drini i Timoku, a Karađorđe i najistaknutije vojvode nateralo da ujesen 1813. prebegnu u Austriju.”
Napoleonov pohod na Rusiju doživeo je neuspeh — poraz u proleće 1814. Da su Srbi uspeli da svoj poraz od Turaka 1813. odlože samo za nekoliko meseci (do Napoleonovog poraza) politička situacija u Srbiji bila bi sasvim drugačija.

Sada pregaženoj i uništenoj Srbiji preostalo je jedino da služi Porti — Turcima preko Obrenovića, kao okupirana, vazalna država. Zbog zuluma, velikog nameta i plačke naroda, došlo je ponovo 1815. do drugog ustanka Srba. Posle odlaska u Austriju i kraćeg boravka u njoj, Karađorđe je u septembru 1814, sa mnogim svojim saradnicima (emigrantima), prešao u Rusiju.

U to vreme u Rusiji je postojala grčka revolucionarno-oslobodilačka organizacija pod nazivom “Heterija”, čiji je plan i cilj bio zajednički ustanak Grka, Srba i Bugara i stvaranje velike balkanske države koja bi podsećala na nekadašnju Vizantiju. Pošto je pristupio ovoj organizaciji — pokretu, Karađorđe je izabran za komandanta takvog ustanka.
Kao takav, on tajno prelazi u Srbiju (zajedno sa jednim Grkom) 11. jula 1817, dolazi kod svoga kuma Vujice Vulićevića (koji ga skriva u Radovanjskom lugu) i traži da se sastane sa Milošem radi dogovora o zajedničkoj akciji.

Miloš, umesto dogovora sa svojim bivšim vođom Prvog ustanka, naređuje da se Karađorđe ubije, pravdajući to “državnim razlozima”. Egzekutori su naređenje izvršili noću između 25. i 26. jula 1817. u mestu Radovanju kod Smedereva. Tom prilikom pogubljeni su (ubijeni) Karađorđe i njegov pratilac Grk.
Posle Karađorđeve smrti ostaje njegov sin Aleksandar I Karađorđević. On je zajedno sa roditeljima proveo svoju mladost u emigraciji. Vratio se iz Rusije (Hotin) u Srbiju 1839, kada je bio star 33 godine.
Lepo je primljen od Obrenovića i prvo je postao član suda, a kasnije i poručnik — ađutant kneza Mihaila. “Igrama” velikih sila, preko Tome Vučića, Avrama Petronijevića i ustavobranitelja, Aleksandar je doveden na vlast

(B92)

Зорана Миљевић: СРЕТЕЊЕ ГОСПОДЊЕ – Дан државности или Дан уставности, питање је сад







Да је побожни старац Симеон, пре више од два миленијума знао какву ће пометњу међу Србима изазвати празновање догађаја у коме је учествовао, можда би нам оставио и неку посланицу, писано упутство шта нам ваља чинити, а не само Предање о својој улози у првим данима живота Господа Исуса Христа.

српска устаничка застава
Фото: Wikipedia/Gajdario

А да је могао да пише – могао је. Није он био неки обичан, древни старац, него један од Седамдесеторице (тачније, седамдесет двојице), најученијих Јевреја онога времена, аутора чувене „Септуагинте“, којима је био поверен посао превођења Старог завета са јеврејског на грчки језик, по налогу птоломејског (грчког) владара Филаделфа, из Александрије.


Међутим, као што није знао да ће му се заломити превођење Књиге пророка Исаије, нити је касније, радећи на преводу, дословце протумачио речи пророштва: „Ево, девојка (девица) ће затруднети и родиће сина“, јер, баш као и наши модерни научници, није веровао да је тако нешто могуће, тако исто није знао или није могао знати, да ће неких 2100 година касније, Дахије посећи српске кнезове и 150 највиђенијих људи, за само три седмице, и да ће то подстаћи српске прваке да убрзају припреме за устанак и окупе се у Марићевића јарузи, управо на дан у коме је он дочекао да се својим очима увери у Исаијино пророштво о натприродном зачећу и рођењу Месије. Тако се догодило да се дан у коме се побожни Симеон ослободио свога вишевековног неверовања, преобрази у дан почетка српског ослобођења од вишевековног турског ропства. Што би рекао Ранке, Die Serbische Revolution – у први дан Српске револуције.
сретење господње
Свака револуција има свој почетак и свој крај, свој први и свој последњи дан. Српска револуција је трајала 31 годину. А крај Српске револуције, гле чуда, пао је опет у исти дан, на исти празник Сретења остарелог књигозналца Симеона, с новорођеним Христом. Тога дана је српска Скупштина усвојила први српски модерни устав – Сретењски устав.


Почетак Српске револуције, као најзначајнији датум у политичком, културном и историјском календару Србије, који је, као што смо видели, истовремено и Дан уставности, у ослобођеној српској држави и новијој историји прослављан је као Дан државности, све до настанка Краљевине СХС, када је укинут, да би се и српска државност и уставност, заједно са свим осталим главним обележјима српског националног и духовног бића, постепено препуштале забораву, у замену за вредности братство-јединствене државолике новотворевине.
Када је, почетком трећег миленијума после Христа, одлуком Скупштине Србије, враћено прослављање Сретења као Дана државности, процес српског самозаборава приведен је крају, док је у овом тренутку доведен до апсурда. Тако је пре десетак година, у једној београдској основној школи, на питање родитеља зашто се 15. и 16. фебруара не иде у школу, учитељица одговорила: „Ваљда зато што је Дан државности или Дан уставности – нисам сигурна. Али, добро, временом ћемо научити“ и пропратила своју изјаву осмехом недвосмислене дневнополитичке конотације, са значењем: „Ех, ти политичари, само нам праве проблеме. Ко год дође на власт, одмах нешто ново уводи“.


Изгледа да је дотична учитељица, под утицајем конзумирања Кока-коле, хамбургера и осталих продуката америчке „меке моћи“, бољи познавалац америчке политичке историје, од историје властитог народа, па је убеђена да се свачији дан државности неизоставно мора да назове по документу који је усвојен тога дана. Тако би, ваљда, као што је амерички Дан државности 4. јул, назван “Independence Day”, по Декларацији о независности од британског колонијализма из 1776. године, и наш 15. фебруар, требало да се зове „Дан уставности“, по Сретењском уставу из 1835.
сретењски устав
Било како било, на данашњи празнични дан, 15. фебруар 2017. године, такозвани српски медији, који су све друго само не српски, доносе искључиво глупаве, сујеверне наслове, типа: „Данас је Сретење, знак да долази пролеће“, „Освануло је ведро јутро, медвед је изашао из пећине, а то значи само једно…“, затим, „Данас славимо Сретење: на овај начин девојке могу да сазнају за кога ће се удати“, или „Данас је Сретење: ево шта обавезно треба да урадите (или имате у кући) ако желите здравље и новац“ и тако даље, којима нас уверавају да ни ми нисмо више ни Срби, ни хришћани, нити се сећамо да смо то икада и били.
Да је мудри рабин Симеон, својевремено могао и да наслути све ово о Србима и своме празнику, можда опет не би поверовао да је нешто, што се толико противи законитостима науке и разума, могуће. Нарочито би му изгледало невероватно да ће припадници његовог сопственог еснафа (рабин = учитељ) једнога дана, у тамо некој Србији, постати толике незналице, да своје ученике неће бити у стању да науче ни најважнијим историјским чињеницама.
дан државности
Вероватно би му било жао нас, народа који нестаје ношен духом самопорицања. Можда би нам оставио неко пророчко писмо, као ономад Свети Серафим Саровски цару Николају, којим би нам протумачио стање менталне и духовне обамрлости у коме се налазимо или нас упозорио шта нас чека, ако се из те летаргије не тргнемо.
Но, чак и да је до нас стигла његова посланица, питање је да ли бисмо га послушали. А времена немамо, нити можемо, као он, да чекамо 360 година да бисмо се уверили својим очима.
Зорана Миљевић